HEGEL
Hegel je izradio celovit
idealisticki sistem koji se obicno odredjuje kao apsolutni idealizam ili
pantogizam. Polazeci od motiva Kanta, Fihtea i Selinga, ovaj idealizam sadrzi
zahtev uma da se celokupna stvarnost prirode i istorije ucini znanju jasnim.
Hegelova filozofija je zato obelezena naporom da svet shvati kao jedinstvo
povezanost, razvoj, istovremeno ona pretpostavlja moc uma.
U osnovi Hegelovog sistema nalazi se
apsolutna ideja, pojam. Za Hegela apsolutno je duh. Subjekt, odredjenije
zamislje, jeste duh. On se pojavljuje ukoliko se odnosi prema nekom bicu:
utoliko je on svest. Otuda je ucenje o svesti fenomenologija duha. Svet je
subjekt koji zivi i razvija se iz samog sebe.
Hegel bitak celokupne stvarnosti
shvata kao nacin protivrecnosti i izmenljivosti do cega se moze doci samo
misaono. Hegel se o bitku i ne pita kao o supstanciji.
Hegel je bio uveren da filozofija tek
sa dekartovim "mislim dakle postojim" stupa na cvrsto tlo.
Postavka o izvornom jedinstvu
stvarnosti osnov je za stanoviste da postoji samo jedna nauka: filosofija.
Stvarnost se moze prikazati samo u pojmovnom znanju. Apsolutnost znanja postizu
se u filozofiji. Hegel tako razlikuj svet za zdrav razum i svet za filozofiju.
Razum uzima stvari kao mirujuce i konacne. Pri dubljem posmatranju taj stav biva
narusen i izmenljiv. Zadatak filosofije je da misljenjem totaliteta iznova
uspostavlja jedinstvo razdvojenog sveta.
Temelj bitka kao kretanja jeste u
njemu se sadrzana nedovoljnost. Svako bice mora sebe da prevlada. Tako se svaki
prelaz javlja kao prelazenje jedne strukture u drugu. Struktura u koju se
prelazi sadrzana je kao mogucnost u prethodnoj. U Hegelovoj dijalektickoj shemi:
teza-antiteza-sinteza najbitniji moment je kriticko delovanje aniteze. Bitak
jeste samo u prelazu, on je stoa nista, negiranje sebe.
Osnovni stupnjevi sistema su: ideja,
priroda i duh. Apsolutna ideja predmet je logike. Razvoj ide kao dijalekticki
proces. Teznjom za samospoznavanjem - otpocinjeno putovanje. Apsolutna ideja se
razvija kao priroda i duh. Priroda je otudjena ideja. Na pocetku prirodnog
razvoja su prosor i vreme, a na kraju covek. Jedinstvo materije i kretanja:
"Kao sto nema kretanja bez materije,
nema ni materije bez kretanja". Priroda se ne razvija u vremenu, jer ponavlja
iste procese, vec samo u prostoru. Duh se razvija u vremenu. Duh gradi svoj svet
i saznaje ga kao svoj. Apsolutni duh se vraca sebi u umetnosti, religiji i
dostize kraj u filozofiji. Oni su zadovoljenje pozude za samospoznavanjem, jer
se kopernikanski obrt ostvaruje: nista nije ostalo izvan mogucnosti subjekta.
Hegelova filozofija je kritika metafizike kao apriorne i rezultira kao
skepticizam u pogledu filozofije kao dogmatske nauke o stvarnosti. Hegel
medjutim povezuje religiju i filozofiju.
Hegelova filozofija pretpstavlja i
dovrsenje istorije i dovrsenje znanja. Njegov sistem apsolutnog idealizma javlja
se kao sistem pojmova koji objasnjava svet kao dovrsenu celinu.
Ispoljavanje i razvijanje apsolutne
ideje u stvari je prikaz razvoja ljudske svesti od neposrdnog culnog saznanja
preko predstava do apsolutnog znanja(umetnost, religija, filozofija). Kretanje
znanja prikazuje se kao celina i povezanost nuznih procesa svesti.
Razunevanje istorije probija se kao
najplodnije podrucje Hegelove filozofije. Njegova filozofija nije ispirisana
samo motivom apsolutne ideje i apsolutnog znanja nego i idejom coveka i istorije.
Iz pojma smisla zivota proizilazi problematika istorije.
Pojam zivota dolazi u centar Hegelove filozofije. Hegelova je bitna preokupacija
filozofija istorije, na kojoj je ostavio znacaje uvide u indikacije o stvarnim
odnosima, zbivanjima i istorijskom razvoju.
Covek je proizvod samog sebe, svoje
sopstvene delatnosti kroz istoriju. Hgel j kriticki ukazao i na otudjenu prirodu
drustvenih odnosa. Njegova filozofija istorije tezi da otkrije opstu zakonitost
razvitka istorije. Nekoliko je specificnih momenata koji su nezaobilazni za
svako dublje tumacenje: ideja neklasicnog razvitka, pojam zivota, rada i
interesa, parabola o slugi i gospodaru, upravljenost istorije na razvoj svesti o
slobodi. U razumevanju istorije najbitnije je poznavati nacin istorijskih
promena.
Zivot je jedinstvo subjektivnog i
objektivnog, proizvodi sebe i potvrdjuje temeljno nacelo o supstanciji kao
subjektu.
Istorija je delovanje orudja svetskog duha, neizmerna masa htenja interesa i
delatnosti. Hegel istice da se nista veliko nije dogodilo bez strasti i istice
primat interesa nad moralom, cime upozorava na propast ideala.
Stvarni zivot moze se javiti u obliku
samostalnih umnih individua ali i u obliku gospodstva i sluganstva.
U celini Hegelovih indikacija o
coveku i istoriji najbitnije je njegovo razumevanje problematike slobode. Za
odredjenje coveka bitno je da se covek shvata kao znanje i kao bice slobode.
Svetsk istorija moze se prikazati kao
postupnost razvoja ciji se sadrzaj svest o slobodi i realizacija koja proizvodi
takva svest.