HEGEL

        Hegel je izradio celovit idealisticki sistem koji se obicno odredjuje kao apsolutni idealizam ili pantogizam. Polazeci od motiva Kanta, Fihtea i Selinga, ovaj idealizam sadrzi zahtev uma da se celokupna stvarnost prirode i istorije ucini znanju jasnim. Hegelova filozofija je zato obelezena naporom da svet shvati kao jedinstvo povezanost, razvoj, istovremeno ona pretpostavlja moc uma.
        U osnovi Hegelovog sistema nalazi se apsolutna ideja, pojam. Za Hegela apsolutno je duh. Subjekt, odredjenije zamislje, jeste duh. On se pojavljuje ukoliko se odnosi prema nekom bicu: utoliko je on svest. Otuda je ucenje o svesti fenomenologija duha. Svet je subjekt koji zivi i razvija se iz samog sebe.
        Hegel bitak celokupne stvarnosti shvata kao nacin protivrecnosti i izmenljivosti do cega se moze doci samo misaono. Hegel se o bitku i ne pita kao o supstanciji.
        Hegel je bio uveren da filozofija tek sa dekartovim "mislim dakle postojim" stupa na cvrsto tlo.
        Postavka o izvornom jedinstvu stvarnosti osnov je za stanoviste da postoji samo jedna nauka: filosofija. Stvarnost se moze prikazati samo u pojmovnom znanju. Apsolutnost znanja postizu se u filozofiji. Hegel tako razlikuj svet za zdrav razum i svet za filozofiju. Razum uzima stvari kao mirujuce i konacne. Pri dubljem posmatranju taj stav biva narusen i izmenljiv. Zadatak filosofije je da misljenjem totaliteta iznova uspostavlja jedinstvo razdvojenog sveta.
        Temelj bitka kao kretanja jeste u njemu se sadrzana nedovoljnost. Svako bice mora sebe da prevlada. Tako se svaki prelaz javlja kao prelazenje jedne strukture u drugu. Struktura u koju se prelazi sadrzana je kao mogucnost u prethodnoj. U Hegelovoj dijalektickoj shemi: teza-antiteza-sinteza najbitniji moment je kriticko delovanje aniteze. Bitak jeste samo u prelazu, on je stoa nista, negiranje sebe.
        Osnovni stupnjevi sistema su: ideja, priroda i duh. Apsolutna ideja predmet je logike. Razvoj ide kao dijalekticki proces. Teznjom za samospoznavanjem - otpocinjeno putovanje. Apsolutna ideja se razvija kao priroda i duh. Priroda je otudjena ideja. Na pocetku prirodnog razvoja su prosor i vreme, a na kraju covek. Jedinstvo materije i kretanja:
        "Kao sto nema kretanja bez materije, nema ni materije bez kretanja". Priroda se ne razvija u vremenu, jer ponavlja iste procese, vec samo u prostoru. Duh se razvija u vremenu. Duh gradi svoj svet i saznaje ga kao svoj. Apsolutni duh se vraca sebi u umetnosti, religiji i dostize kraj u filozofiji. Oni su zadovoljenje pozude za samospoznavanjem, jer se kopernikanski obrt ostvaruje: nista nije ostalo izvan mogucnosti subjekta.
Hegelova filozofija je kritika metafizike kao apriorne i rezultira kao skepticizam u pogledu filozofije kao dogmatske nauke o stvarnosti. Hegel medjutim povezuje religiju i filozofiju.
        Hegelova filozofija pretpstavlja i dovrsenje istorije i dovrsenje znanja. Njegov sistem apsolutnog idealizma javlja se kao sistem pojmova koji objasnjava svet kao dovrsenu celinu.
        Ispoljavanje i razvijanje apsolutne ideje u stvari je prikaz razvoja ljudske svesti od neposrdnog culnog saznanja preko predstava do apsolutnog znanja(umetnost, religija, filozofija). Kretanje znanja prikazuje se kao celina i povezanost nuznih procesa svesti.
        Razunevanje istorije probija se kao najplodnije podrucje Hegelove filozofije. Njegova filozofija nije ispirisana samo motivom apsolutne ideje i apsolutnog znanja nego i idejom coveka i istorije. Iz pojma smisla zivota proizilazi problematika istorije.
Pojam zivota dolazi u centar Hegelove filozofije. Hegelova je bitna preokupacija filozofija istorije, na kojoj je ostavio znacaje uvide u indikacije o stvarnim odnosima, zbivanjima i istorijskom razvoju.
        Covek je proizvod samog sebe, svoje sopstvene delatnosti kroz istoriju. Hgel j kriticki ukazao i na otudjenu prirodu drustvenih odnosa. Njegova filozofija istorije tezi da otkrije opstu zakonitost razvitka istorije. Nekoliko je specificnih momenata koji su nezaobilazni za svako dublje tumacenje: ideja neklasicnog razvitka, pojam zivota, rada i interesa, parabola o slugi i gospodaru, upravljenost istorije na razvoj svesti o slobodi. U razumevanju istorije najbitnije je poznavati nacin istorijskih promena.
        Zivot je jedinstvo subjektivnog i objektivnog, proizvodi sebe i potvrdjuje temeljno nacelo o supstanciji kao subjektu.
Istorija je delovanje orudja svetskog duha, neizmerna masa htenja interesa i delatnosti. Hegel istice da se nista veliko nije dogodilo bez strasti i istice primat interesa nad moralom, cime upozorava na propast ideala.
        Stvarni zivot moze se javiti u obliku samostalnih umnih individua ali i u obliku gospodstva i sluganstva.
        U celini Hegelovih indikacija o coveku i istoriji najbitnije je njegovo razumevanje problematike slobode. Za odredjenje coveka bitno je da se covek shvata kao znanje i kao bice slobode.
        Svetsk istorija moze se prikazati kao postupnost razvoja ciji se sadrzaj svest o slobodi i realizacija koja proizvodi takva svest.