Stvaranje i distribucija računarskih virusa
- teorijski aspekt

Nenad Tasković

Fakultet organizacionih nauka, Beograd

Ispod fame podignute oko računarskih virusa krije se obično mali (što manji to "bolje") program koji je sposoban da svojim kodom "inficira" druge programe, tj. da kopira svoj kod u programe žrtve bez znanja korisnika računara.

U početku računarski virusi su bili veoma jednostavni i lako su se otkrivali i otklanjali. Kako je vreme prolazilo, borba između virusa i anti-virusnih programa je dovela do usavršavanja i jednih i drugih. Nastale su nove tehnike kojim se računarski virusi služe za skrivanje od anti-virus programa, po kojima su i dobili imena: interrupt trasing, stealth, polymorphism, itd.

Novi trendovi u razvoju računarskih virusa su svakako multiplatformski virusi. To su virusi koji su sposobni da rade ne samo na različitim tipovima računara, već i na različitim operativnim sistemima. Najčešće se implementiraju kao makro virusi. U poslednje vreme veoma je aktuelna mogućnost pisanja virusa u Java i ActiveX kodu.

Kako operativni sistemi evoluiraju i mreže postaju sve složenije, potrebne su sveobuhvatnije strategije za borbu protiv računarskih virusa. Ekstenzivna distribucija i savršenstvo današnjih virusa, naročito rastući broj multiplatformskih virusa, zahteva nove tehnike da bi se obezbedila sigurnost i integritet kritičnih računarskih sistema i podataka. Više nisu dovoljni samo anti-virus programi, već se javlja potreba za celim anti-virus sistemima koji obezbeđuju kontrolu na različitim nivoima.