Narodne price

     Podje nekakav car sa svojoj zenom i sa kceri da se seta po moru na
ladji. Kad malo odmaknu od brijega onda dune vjetar pa ga baci cak u nekakvu 
zemlju dje se o njegovu carstvu nista i ne cuje (kao ni on o ovome sto do 
sad nista nije cuo niti znao). Kad izidju na suho, on nije smio ni kazati da
je car, a novaca  nijesu imali sa sobom nista, a ne znajuci nikakva zanata, 
nisu se mogli drukcije hraniti nego se on najmi da cuva seoska goveda. Posto
tu prezive tako nekolike godine, ugleda sin cara od one zemlje njegovu kcer,
koja je bila vrlo lijepa i vec dorasla do udaje, pa kaze svom ocu i majci da 
se drugom nikakom djevojkom ne ce ozeniti do kceri govedara iz toga i toga
sela! Otac i mati i drugi dvorani stanu ga odvracati da se prodje te
sramote: kako bi on carski sin uzeo govedarsku kcer kod tolikijeh drugijeh,
"Ja nju, ja ni jednu!" Kad vec vide da drukcije ne moze biti, onda car
poslje jednoga svog vezira da javi govedaru da ce car da mu uzme kcer za
sina. Kad vezir otide i javi to govedaru, a govedar ga zapita: "Kakav zanat
zna carev sin?" Vezir se upropasti: "Bog s tobom, coece! kako ce carev sin
znati zanat? Sta ce zanat carevom sinu? Zanate ljudi uce da se hrane njima,
a carev sin ima zemlju i gradove." Govedar kaze opet: "E, ako ne zna nikakva
zanata, ja mu ne dam svoje kceri." Vezir se vrati, te kaze caru sta govori
govedar. Sad postade cudo jos vece. Oni su mislili da ce to za govedara biti
najveca sreca i dika sto mu carski sin uzima kcer, a on pita kakav zanat zna
carev sin! Car posalje drugog vezira, ali govedar kaze jedno te jedno: Dok 
carev sin" veli "ne nauci kakbgodj zanat, i ne donese mu svoju rukotvorinu,
dotle nema nista od prijateljstva!" Kad se i ovaj vezir vrati te kaze kako
govedar ne da djevojk dok carev sin ne nauci kakavgodj zanat (samo nek je 
zanat), onda carev sin zadje po carsiji da gleda kakav je zanat najlakse
nauciti. Hodajuci od ducana do ducana i gledajuci kako razlicni majstori
rade, dojde na ducan dje se pletu rogozine, i to mu se ucini najlaksi zanat,
pa ga pocne uciti i nauci za nekoliko dana, pa onda oplete sam jednu
rogozinu, te je odnese govedaru, i kaze mu da je carev sin naucio zanat, i 
da je to njegova rukotvorina. Govedar uzme rogozinu u ruke, te je zagleda sa
sviju strana, pa onda zapita:" Koliko to vrijedi?" A oni mu kazu:" Cetiri 
pare." "E!" veli "dobro! cetiri pare danas, cetiri sjutra, to je osam, a 
cetiri prekosjutra, to je dvanaest i t.d. Da sam ja taj zanat znao, ne bih
danas cuvao seoskih goveda." Pa im onda kaze ko je on i kako je tu dosao; 
a ovi se onda obraduju jos vecma sto uzimaju djevojku od cara, a ne od
govedara, i s najvecijem veseljem vjencaju momka i djevojku i provedu
svadbu; pa onda dadu ovome caru ladje i vojsku, te otide preko mora i nadje
svoju zemlju.