Jest, tako ih mi starosjedioci zovemo, ali to nije lijepo, jer smo i mi davno dosli ovamo samo sa kuferima. Dakle, bas tada, nona Sara se razbolila i ubrzo umrla. Svi su tugovali, a kada je doslo proslo vrijeme zalosti, nonu poce da se raspituje 'dje ima mladih Sefarda. Najzad mu rekose da mnogi zive ovdje u Saraju. Posto je svakako htio unucice, sakupio je svojih sedam kceri, sedam sluzavki i dvadeset jedan kovceg i posao na dug put. Poslije mnogo dana i noci stigao je u ovaj grad na kaldrmu i blato, medj narod koji je mahom govorio nerazumljivim jezikom. Domacini su ih zabezeknuto gledali zbog njihovih sirokih sukanja i cipaka, sesira, kapica i rukavica. "Ko da padose s onog svijeta!" uzvikivali su, dok su nonu, kceri i sluskinje zaibretili (zacudili) kad su culi srpski i vidjeli salvare. Ali, nasli su sto su trazili: obilje sefarskih mladica za zenidbu. Svaka kci i svaka sluzavka izabrale su po jednog princa iz snova. Tako su se, draga, sve poudavale, zivjele sretno i izrodile mnogo djece. A sto je najvaznije i zbog cega je nonu prevalio taj dugi put, produzavale su sa svojim obicajima, praznicima i jezikom. Nisu naucile srpski, bas kao ni ja, al' to im nije smetalo, jer svi koje su volile, govorili su ladinu. Granalo se stablo sefardsko preko jos jedne velike porodice... Tokom ledene i duge sarajevske zime sneg bi napadao toliko da je stvarao smetove na ivicama plocnika od kojih prolaznici nisu mogli videti drugu stranu ulice. Rat se sve vise osecao, i kao sto me mama Estera predskazala, zivjeti je postalo sve manje prijatno. Nedostajalo je hrane. Jeli su hleb od nekog cudnog brasna iz koga je curila voda. Nemastinu su osecala i deca. Po vetrovitom vremenu Blanki je isla u kratkom mantilicu, sto joj je najmanje smetalo, jer je imala "toplu krv", pa su je sestre zvale i "vrucider". Samo jednom, dok se sankala, osetila je kako joj palci na nogama trnu. Tiho je plakala u cosku trpezarije, sve dok je mama nije primetila, pa joj istrljala prstice nekom mirisljavom tecnoscu, a zatim ih uvila u komad vune. Bolovi su prosli, ali Blanki nikad nije povratila osecaj na dodir u noznim palcima. Taj nedostatak joj je ostao kao uspomena na ratno doba. Upravo kao i osecaj na bolno cupanje u stomaku, koje bi jedino hrana mogla odstraniti. Dok su druga deca plakala i trazila od mame hleba, Blanki je cuteci podnosila glad. Ne placi, kcerkice - rekla je uzevsi je na krilo i brisuci joj suze. - Zivot je s jedne strane surov, sa druge lep... od svega pomalo, malo smijeha, malo boli, malo pravde, malo nepravde, malo grubosti, malo njeznosti... A rasti je bolna stvar! Danas si porasla i jos mnogo treba da sasvim odrastes. E pa zato sto je borba za djevojku oduvijek postojala. To je vitestvo koje se, vjerujte, cesto zavrsava krvoporlicem. Jer momci iz jednog sela zabranjuju onima iz drugog da dolaze kod njih na asik. Tek kad momak dokaze svoju hrabrost, dolazi do prosevine. Tad Srbin njenima nosi rakiju, dok musliman nudi halvu, kahvu, secer i duhan. Postavlja se sofra i uz jelo i pice domacini se dogovaraju kad ce svatovi doci po djevojku. Na odlasku, ona ih kiti rupcima, cevrmama, pazljivo i sa ljubavlju izvezenim. Vezla ih u tisini svog djevojastva i cistote sa strahom i zeljom u srcu da bude izabrana od onoga na koga je oko bacila. U znatizelji i iscekivanju, svaki bod priblizava je casu koji ce joj, po zakonu i obicaju, promijeniti zivot i dati joj svrhu opstanka. Kao i uvijek, tuga i radost pomijesani. Strah od novog i zelja za promijenom. Tako ona trepti i ceka, povija se pod tezinom nove odgovornosti, a da i ne zna sasvim jasno u cemu se ona sastoji. A onda svatovi dolaze po djevojku: konjanici i pjesaci. Nose pite i ostalu hranu , ploske, a ponekad i burad rakije. Uz pucnjavu i pjesmu udaraju bubnjevi i obijesti, krv kljuca, a glasovi se uplicu u cipku sto je vezu opanci u sitnom kolu. A onda dolazi najvaznije: otac i mladozenja stanu na kucna vrata svaki s pojedne strane, pa uhvativsi se za ruke, primoraju mladu da sagnuta udje u kucu. Time ona dokazuje da ce biti pokorna i slusati muza i njegove roditelje. Mlada se pokloni pred ognjistem i poljubi ga... ... kako muslimani kradu djevojku. Prvo dolazi ceznutljivo saputanje dvoje zaljubljenih izmedju kojih se isprijecio musebak (drvena resetka na prozoru), kao neki zastitnik i cuvar djevojacke casti. Lisce susti u tihoj ljetnjoj noci, usne uznemireno podrhtavaju, a djevojka iza musebaka obasjana mjesecinom izgleda zanosnija i privlacnija nego vila. Eto, bas kao vi veceras! Momak trepti, topi se, a poslije vatrenih ljubavnih izjava ona mu daje amanet. U tom trenu zanosa ona ucini odluku za cijeli zivot. Svu'dje vam je isto, jal muslimani, jal' katolici, jal' Srbi... Ljubav vam je svu'dje lijepa, zanosna, nepono- vljiva... dok traje. Ali, cesto, roditelji ne daju pristanak, pa se mladji dosjetili i stvorio se obicaj kradje djevojke na bi li natjerali starije da im kazu ono " Da Bog da hairli ( sa srecom) zeljeli to oni ili ne. U gluho doba noci mladic krade djevojku, koja ponese samo najpotrebnije u jednoj bosci. Kasnije se ugovara "mijer" za koji mladozenja mora ispeci ovna ili krmka, pite, kolaca i hljeba, sto sve nosi mladinom ocu u znak pomirenja.