Basta sljezove boje

     Muskarci obicno slabo razlikuju boje, ali jedan takav
neznajsa u bojama kakav je bio moj djed e, takvog je bilo tesko
naci. Njegov spektar svodio se na svega cetiri osnovne boje, a
ostalo - to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku
(ako je cica dobre volje!), na neki vrlo neodredjen opis:
"Zuto je, a kao i nije zuto, nego nesto onako - i jest i nije."

Kako je na ovome nasem sarenom svijetu vecina stvorenja i
predmeta obojena "i jest i nije" bojom, to je s mojim djedom
oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.

U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noci,
rascvjetao bi se u bastici kraj nase kuce crni sljez i ljupko
prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirna suncana
jutra zracio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo
izmaci cak ni djedovu oku i on bi udobrovljeno gundjao majuci
se po dvoristu:

- Pazider ga, sva se basta modri kao civit.

Ono, istina, na sljezovu civjetu jedva da je negdje i bilo
tragova modre moje, ali ako je djed kazao da je modra, onda
ima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da neke
godine djed rekne za tu istu bastu da se crveni, i onda za
tu godinu tako i vazi, sljez mora ostati crven.

Djedov rodjak Sava Damjanovic, negdasnji kradljivac sitne
stoke, a pod starost ispicutura i pricalica, i nenamjerno je
znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed prica, on ti ga
istom zacudjeno prekine:

- Otkud lisica crvena kad je zuta!
- Hm, zuta? - beci se djed. - Zut je tvoj nos.

Sava zabrinuto pipne svoj ruzicasti baburast nos i vreci:

- Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaca znaju da je zuta, a ti...

Savin savjet prostire se do Bihaca, jer je cica nekoliko
puta tamo lezao u apsu, ali cak ni ti prostori ne mogu
da razuvjere mog djeda.

- Hm, Bihaca! I drugi su ljudi lezali u bihackoj "Kuli"
pa ne vele da je lisica zuta. Bolje ti je pij tu moju rakiju
i cuti, ne kvari mi unucad.

A unucad, nas troje, nabili se u cosak blizu staraca i
cekamo kad ce Sava zapoceti sa svojim lopovskim dozivljajima.
Prepirka o bojama bas nas nimalo ne interesuje, lisica je
lisica, pa ma kakve farbe bila.

Zbog djedove trvdoglavosti u pogledu boja i ja sam,
vec na prvom koraku od kuce, upao u nepriliku.

Bilo je to u prvom razredu osnovne skole.

Negde sredinom godine uciteljica nam je pricala o vuku,
te zivi ovako, te hrani se onako, dok ce ti odjednom upitati:

- Djeco, ko zna kakve je boje vuk?

Ja prvi digoh ruku.

- Evo ga, Branko ce nam kazati.
- Vuk je zelen! - okidoh ja ponosito.

Uciteljica se trze i zacudjeno nadize obrve.

- Bog s tobom, dijet, gdje si to cuo?
- Kaze moj djed - odvalih ja samouvjereno.
- Nije tacno, vuk nije zelen.
- Jeste, zelen je! - neocekvano se uzjogunih kao pravi
unuk cestitog djeda Rade.

Uciteljica mi pridje sasvim blizu, ljutito uzriki u moje
lice i povuce me za uvo.

- Kazi ti svome djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv,
zapamti.

Skoro placuci otkipsao sam toga dana kuci i smrcajuci
ispricao djedu sve sto se u skoli dogodilo.

Ni slutio nisam kakva ce se bura oko toga podici.

Sta! Pred citavim razredom njegovog unuka, miljenca,
tegliti za usi, a uvazenu sarinu posprdno nazati mudrim,
bolje receno, budalom! Dokle li smo dosli? I jos reci da
vuk nije zelen vec nekakav... hm! E, to ne moze tak tako
proci.

Sjutradan, pusuci poput guska, djed je doperjao sa
mnom u skolsko dvoriste i pred svom djecurilijom razgalamio
se na uciteljicu:

- A je li ti, sistavico, ovakva i onakva, ti mi bolje
od mene znas kakav je vuk, a?! Nije zelen? Pazi ti nje!
Ja se sa vucima rodio i odrastao, citavog vijeka s njima
muku mucim, a ona ti tu... Po turu bi tebe trebalo ovim
stapom, pa da se jednom naucis pameti.

Izvika se djed, rasplaka se uciteljica, a i mi, djaci,
od svega toga uhvatismo neku vadju: toga dana nije bilo
nastave.

Vec sledeceg jjtra djeda otjerase zandarmi. Odsjedi
starina sedam dana u sreskoj "buvari", a kad se vrati,
ublijedio i mucaljiv, on mi navece poprijeti prstom.

- A ti, jezicko, nek te ja jos jednom cujem da
blejis kakav je ko, pa cu ti ja pokazati. Vuk je zelen,
heh! Sta te se tice kakav je vuk.

- Pa kad me je ona pitala.
- Pitala te, hm! Imao si da cutis, pa kvit.

Sljedeceg proljeca, bujnog i kisovitog, sljez u
nasoj basti rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina
kao da ga ni zapazio nije. Nisu tu pomagala ni sva
trljanja neumornog rodjaka Save, djed je bio slijep
i za boje i za sve cvijece ovoga svijeta. Tuga da te
uhvati.

Minulo je od tih neveselih dana vec skoro pola
vijeka, djeda nema na ovome svijetu, a ja jos ni
danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam
samo da u proljece iza nase potamnjele bastenske
ograde prosine nesto ljupko, prozracno i svijetlo
pa ti se prosto place, iako ne znas ni sta te boli
ni sta si izgubio.