Noc duboka vlada, i sve zivo spava;
Na starome tornju ponoc otkucava.
I u tom casu sa grancicom krina,
Andjeo se spusti sa rajskih visina.
Sve pospalo cuti, niko se ne budi;
Ne vide ga zveri, ne vide ga ljudi.
Al' oseca granje - pa se tiho svija;
Oseca ga lahor - pa tiho carlija.
I Andjeo Mira, kroz duboku tamu,
Spusti se pred oltar u pustome hramu.
Pa prekrstiv ruke na blazene grudi,
Rujnu zoru ceka da nebom zarudi...