O,kad bi znao ti kako je meni
sto necu vise smeti
ni u prolece,kad trava zeleni
ni kad cveta leti,
doci ti sutonom,dok tuga raste.
O,kad bi znao ti kako je dusi
kad zadnje drvece mre
i zadnje lisce zalosno pevusi,
sto necu moci kao pre
reci ti svoje jesenje plasenje.
O,kad bi znao ti sta srce skriva
kad oko zalud trazi.
O,kad bi znao ti kako jednolik biva
bez boje i bez drazi
svaki dan kada te videla nisam.
U kapi rose blista sunce,
ali kap rose se ugasi.
U mojim ocima blistas ti
a ja, ja zivim...
Spustila sam oci i zaplakala u sebi,
Tamo gde niko suze ne vidi.
I zadnji, nevidljivi put uzela te na svoje srce,
i zagrlila kao sto se san grli.
Pruzila sam ti,u sebi,uvek sputavane ruke
i nevidljivo za ruke spustila ih na svoja ramena.
A ti si s bolom slusao nasmejane reci
sto sam ih kao sarene lopte bacala u
gomilu da je zabavim.
Svu noc grizemo usne,jecamo u jastuk s
nemocna besa i zaklinjemo se na tvrdo samotovanje,
a cim jutro svane,gle,mi iznosimo dusu kao
nezni balon maslackova cveta na protivne
vetre zivota i vetar ga kida i raznosi