Jedan od najcjenjenijih novih japanskih redatelja, koji upravo režira remake svog filma 'Ju-on: The Grudge' u produkciji Sama Raimija sa Sarom Michelle Gellar, govori o razlozima uspješnosti japanskog horora.

Odakle ste dobili ideju za 'Ju-on'?
To ima svoje korijene u japanskoj kulturi. Možda obuhvaća i naše vjerske korijene, stvari koje mi Japanci smatramo zastrašujućima i stvari u mojoj mašti zbog kojih sam cijelu noć bio budan tijekom svog japanskog djetinjstva. Pa su tu možda stvari koje ljudima iz drugih zemalja u početku nisu jasne. Temelj je u onome u što ljudi u Japanu vjeruju, na što smo mi osjetljivi i što nas plaši. Nakon toga sam dodao svoj odmak od toga.

Što je to u djeci što ih čini tako savršenim sredstvima za horor? Naročito noviji japanski horor.
Isto je i sa starijim ljudima i s djecom. Premda smo svi mi ljudska bića, oni imaju te nepredvidive poteze kad mogu početi vrištati, ne razumiju razgovor ili ne shvaćaju o čemu se radi. Ti trenuci mogu biti smiješni i slatki, ali kroz oči svakoga drugoga oni mogu postati i čudni i jezoviti. Na primjer, djeca mogu nevino ugledati duha, ali nemaju sposobnost da to komuniciraju i podijele taj doživljaj s drugima. Vrlo jezovit osjećaj obuzme publiku kada shvati da se to bespomoćno dijete susreće s duhom. Zbilja je lako takve trenutke iskoristiti u horor filmovima.

Nalazite li da je snaga nagovještaja više užasavajuća od eksplicitnog horora?
Vjerojatno je to drugačije u svakoj zemlji, ali obično u Americi ljude straši mnogo krvi i izravni napadi a ne toliko duhovi. Više ih straši činjenica da osoba koja sjedi pored vas može poludjeti i napasti vas. U Engleskoj se ljudi boje zla i izvora tame. U Japanu se bojimo stvari koje ne možemo normalno vidjeti. Na primjer, osjećaj prisustva osobe koja je mrtva, a koja se zadržala tu blizu tebe. Takve stvari su najstrašnije u Japanu; ne morate izravno vidjeti krv ili zastrašujuću stvar. To je kao osjećaj nečega što je tu i više nas plaši psihološki.

Navikao sam se na američke horor filmove i shvatio sam: "To nije zastrašujuće - ja sam ovime samo iznenađen." Vrlo brzo se naviknete na mnogo krvi koja šiklja. Pa sam počeo istraživati što nas čini psihološki uplašenima, i počeo sam gledati raznovrsne horore. Čineći to, zatekao sam se kako razmišljam: "Ja ovo mogu učiniti više strašnim." Još od djetinjstva volio sam neslane šale, pa mi je postao užitak uhvatiti trenutak kada se netko uplašio ili iznenadio.

Inspirira li vas uopće rad nekih od vaših suvremenika, kao što su Hideo Nakata ili Takashi Miike?
Malo sam kasno otkrio Miikeove filmove, i tek sam ih nedavno gledao, pa od njega nisam dobio mnogo utjecaja. Dobro se poznajem s Hideom Nakatom i uživam izlaziti i zapiti se s njim. Sviđa mi se ono što on radi. Filmovi koje sam gledao otkad sam bio mali, skupa s mojim vlastitim iskustvima, mnogo su više utjecali na moj rad. Naravno, američki visokobudžetni filmovi i fantastični filmovi iz mog djetinjstva također su mi bili inspiracija.

Što vas osobno plaši?
Žene. Dame. Jednostavno ih ne razumijem.

Trenutno radite na remakeu 'The Grudge' za Amerikance. 'Dark Water', 'Ringu' i 'The Eye' su svi snimljeni ili se snimaju u novim verzijama u Hollywoodu - što je toliko privlačno u suvremenom japanskom hororu?
Vjerojatno je to način na koji vam se strah uvuče u psihu. Vjerojatno je točno da su američkoj publici dosadila čudovišta sa sjekirama i motornim pilama koja izravno napadaju i ubijaju ljude. Uvijek je to po istom obrascu. Usred toga, horori iz Japana, Koreje ili s Istoka imaju duha koji te uopće ne pokušava napasti - ali sama činjenica što ga vidiš tamo u kutu je zastrašujuća. Taj osjećaj je bio vrlo svjež američkoj publici. Japanci i Koreanci nikad nisu smatrali da bi priče o duhovima koje su toliko prisutne u našoj kulturi mogle biti toliko zabavne za Amerikance. "Ringu" je započeo cijeli taj fenomen. Moj osjećaj povodom toga bio je: "Zašto tek sad, nakon toliko vremena?" budući da su takve priče bile toliko dugo prisutne u Japanu. Ali shvatio sam da je ovo šansa da takav ukus za horor predstavimo u SAD-u. U stvari sam protiv tog stalnog pravljenja remakeova. Remake je samo remake. Bilo bi sjajno kad bi Amerika mogla apsorbirati ovaj novi stil i pretvoriti ga u novi oblik izražavanja.

Jeste li mnogo toga mijenjali u remakeu, ili je to u osnovi ista priča?
Osnovna narativna crta je ista, ali ima malih izmjena u pojedinim epizodama. Drugačiji završeci i takve stvari.

A što je u filmu promijenjeno?
To vam ne mogu reći. Još uvijek radimo na njemu.

Kako vam je bilo raditi na engleskom, je li vas ograničavalo to što ste morali koristiti prevoditelja?
Znajući da je to američka produkcija i da će cijela glumačka postava govoriti engleski, prije priprema za film počeo sam pohađati satove engleskog. Kad su počele pripreme za snimanje, više nisam mogao ići na satove. Bio sam vrlo zahvalan za prisutnost prevoditelja, ali je ipak bilo problema s jezičnim nijansama. Ja ne znam baš mnogo riječi engleskog i bilo je teško komunicirati, pa smo se morali međusobno oslanjati na ljudske instinkte. Bilo je mnogo trenutaka tipa "mislim da pomalo shvaćam što želiš reći" i čak sam djelomično razumio što se događa dok su glumci govorili engleski. Ali ipak smo imali nekih problema na snimanju i to nam je oduzelo dosta vremena.