Japanska TV blamaža
Za sve one kojima ništa ne znače
ti hijeroglifi koji kao ludi skaču po ekranu te za one koji ne kuže zašto
svi urlaju od smijeha u japanskoj inačici 'Tko želi biti milijunaš?',
nudimo mali vodič kroz njihove otkačene programe.
Najgledanija TV-emisija, koju gleda 5 milijuna Japanaca je, pogađate, Tko želi biti milijunaš?, gdje možete dignuti 90.000 eura ili, ako vam to bolje zvuči, 10 milijuna jena. Toliko će vam iskeširati Fuji TV, pod uvjetom da znate tko je Filip Latinović.
No, ako se želite zaista zabaviti, onda je bolje izabrati istoimenu parodiju. Točan odgovor tu vam donosi 0,09 eura (10 jena), a pitanja nisu opće prirode već one intimne. Recimo, komičar Takafumi Okamura vas predstavi: "Ne osobito uspješna glumica; ista smatra da je vrlo neatraktivna žena, a želi privući pažnju muškaraca. Gospođice Yen, kako ćete to učiniti: a) poklanjajući mu viljušku, b) štapiće za jelo, c) žlicu ili d) dva para nošenih tanga gaćica."
Ako natjecateljica odgovori d), slijede standardni komentari mrkog voditelja, s muzičkom podlogom u pozadini, koja se brine za napetost. "Je li to vaš konačni odgovor? Jeste li sigurni da ćete se tako dopasti svom odabraniku? Molim vas da pročitate još jednom pitanje i vaš odgovor." Slijede salve smijeha i to ne onog na animatorov znak.
Odmah nakon milijunaške parodije, jedna od gledanijih emisija je ona naslovljena Sanmanosupakarakuritibi, neka vrsta čušpajza sastavljenog od anketiranja po ulici, nagradnih igara i skrivene kamere.
Ilustracije radi, TV-tim čuči na tokijskom kolodvoru Shinjuku i lovi one nesretnike koji su, vraćajući se mrtvi pijani s posla, zakasnili na vlak. Slijedi brzinsko predstavljanje: "Gospodin Hiroshi Tanaka, zaposlenik u Toyoti, omiljena TV-emisija 'Power Rangers', danas konzumirao 4 čaše piva, 2 vrča rižinog vina." Zatim ide nagradno pitanje: U kojem je gradu održana osnivačka sjednica UNO? Tip koristi džoker i zove doma ženu, a ona prije nego što uspije čuti postavljeno pitanje, viče u slušalicu: "Halo, Hiroshi. Ti si? Opet si mrtav pijan. Ovoga puta ne moraš se ni vraćati doma." Tres.
A publika u svojim naslonjačima zadovoljno se smiješi i bira na daljinskom drugi program...
... po mogućnosti, TV-show London Boots, emisiju namijenjenu mladima, pogotovo onima koji se vole držati u grupi i glumiti nerazdvojne prijatelje. Igra funkcionira tako da u svakoj emisij gostuje jedna šačica prijatelja, recimo 6 studentica koje žive zajedno i znaju sve jedna o drugoj. Zatim se gospodične zatvore u male ćelije, dobiju slušalice na uši i svaka mora odgovariti na isto pitanje - tipa: koja je od vas najveća fakerica, koja je najveća škrtica, a koja najneurednija. Nakon što djevojke ispišu traženo ime na pločicu i voditelj zbroji bodove, slijedi bolna konstatacija pred milijunskim gledateljstvom: "Gospođice Ayako, vaše prijateljice smatraju da ste vi najšlampavija među šlampavima. Možete li nam pobliže objasniti svoje ponašanje?" I onda se ona crveni, a Japanci opet uživaju u tuđoj nelagodi.
A ako vam je sve ovo previše čudno i ne shvaćate zašto Japanci vole gledati takve TV-programe, u kojima se kandidati najteču tko će brže smazati 16 tanjura s rižom i javno iznose sve svoje neuspjehe, prije nego što se odu doma ubiti, možda vam jedino preostaje da pogledate hit TV-emisiju, koju je 1998. pokrenuo japanski showman Beat Takeshi, Koko-ga hendayo! Nihonjin, u prijevodu nešto kao "Eh, ti ludi Japanci, što bulazne, brate".
Fora je tome da tu stranci koji žive u Japanu iznose svoje viđenje Japana, ono što im smeta i što ne razumiju, a Japanci im odgovaraju. Eto, napokon ćete shvatiti zašto Japanci čim uđu u WC počnu potezati uže na vodokotliću kao da rade slapove Nijagare. Navodno im je neugodno čuti zvuk pišanja i smatraju da su neke tjelesne funkcije izrazito primitivne.
Ako je vjerovati tamošnjim kritičarima, ovo je zapravo jedina demokratska, a u isto vrijeme zabavna emisija koja ne služi samo ismijavanju slabijih i manje uspješnih i ubijanju ljudi u pojam, nego čak pomaže da se iznađu konstruktivna rješenja. Kada smo već kod tog pitanja - gospodine Takeshi, zašto Japanci ne skidaju fotoaparat s oka dok klize venecijanskim kanalima i koliko fotki u prosjeku okine jedan Japanac na odmoru? Unaprijed hvala.
Da čujemo, što je vama čudno na Japancima?
Najgledanija TV-emisija, koju gleda 5 milijuna Japanaca je, pogađate, Tko želi biti milijunaš?, gdje možete dignuti 90.000 eura ili, ako vam to bolje zvuči, 10 milijuna jena. Toliko će vam iskeširati Fuji TV, pod uvjetom da znate tko je Filip Latinović.
No, ako se želite zaista zabaviti, onda je bolje izabrati istoimenu parodiju. Točan odgovor tu vam donosi 0,09 eura (10 jena), a pitanja nisu opće prirode već one intimne. Recimo, komičar Takafumi Okamura vas predstavi: "Ne osobito uspješna glumica; ista smatra da je vrlo neatraktivna žena, a želi privući pažnju muškaraca. Gospođice Yen, kako ćete to učiniti: a) poklanjajući mu viljušku, b) štapiće za jelo, c) žlicu ili d) dva para nošenih tanga gaćica."
Ako natjecateljica odgovori d), slijede standardni komentari mrkog voditelja, s muzičkom podlogom u pozadini, koja se brine za napetost. "Je li to vaš konačni odgovor? Jeste li sigurni da ćete se tako dopasti svom odabraniku? Molim vas da pročitate još jednom pitanje i vaš odgovor." Slijede salve smijeha i to ne onog na animatorov znak.
Odmah nakon milijunaške parodije, jedna od gledanijih emisija je ona naslovljena Sanmanosupakarakuritibi, neka vrsta čušpajza sastavljenog od anketiranja po ulici, nagradnih igara i skrivene kamere.
Ilustracije radi, TV-tim čuči na tokijskom kolodvoru Shinjuku i lovi one nesretnike koji su, vraćajući se mrtvi pijani s posla, zakasnili na vlak. Slijedi brzinsko predstavljanje: "Gospodin Hiroshi Tanaka, zaposlenik u Toyoti, omiljena TV-emisija 'Power Rangers', danas konzumirao 4 čaše piva, 2 vrča rižinog vina." Zatim ide nagradno pitanje: U kojem je gradu održana osnivačka sjednica UNO? Tip koristi džoker i zove doma ženu, a ona prije nego što uspije čuti postavljeno pitanje, viče u slušalicu: "Halo, Hiroshi. Ti si? Opet si mrtav pijan. Ovoga puta ne moraš se ni vraćati doma." Tres.
A publika u svojim naslonjačima zadovoljno se smiješi i bira na daljinskom drugi program...
... po mogućnosti, TV-show London Boots, emisiju namijenjenu mladima, pogotovo onima koji se vole držati u grupi i glumiti nerazdvojne prijatelje. Igra funkcionira tako da u svakoj emisij gostuje jedna šačica prijatelja, recimo 6 studentica koje žive zajedno i znaju sve jedna o drugoj. Zatim se gospodične zatvore u male ćelije, dobiju slušalice na uši i svaka mora odgovariti na isto pitanje - tipa: koja je od vas najveća fakerica, koja je najveća škrtica, a koja najneurednija. Nakon što djevojke ispišu traženo ime na pločicu i voditelj zbroji bodove, slijedi bolna konstatacija pred milijunskim gledateljstvom: "Gospođice Ayako, vaše prijateljice smatraju da ste vi najšlampavija među šlampavima. Možete li nam pobliže objasniti svoje ponašanje?" I onda se ona crveni, a Japanci opet uživaju u tuđoj nelagodi.
A ako vam je sve ovo previše čudno i ne shvaćate zašto Japanci vole gledati takve TV-programe, u kojima se kandidati najteču tko će brže smazati 16 tanjura s rižom i javno iznose sve svoje neuspjehe, prije nego što se odu doma ubiti, možda vam jedino preostaje da pogledate hit TV-emisiju, koju je 1998. pokrenuo japanski showman Beat Takeshi, Koko-ga hendayo! Nihonjin, u prijevodu nešto kao "Eh, ti ludi Japanci, što bulazne, brate".
Fora je tome da tu stranci koji žive u Japanu iznose svoje viđenje Japana, ono što im smeta i što ne razumiju, a Japanci im odgovaraju. Eto, napokon ćete shvatiti zašto Japanci čim uđu u WC počnu potezati uže na vodokotliću kao da rade slapove Nijagare. Navodno im je neugodno čuti zvuk pišanja i smatraju da su neke tjelesne funkcije izrazito primitivne.
Ako je vjerovati tamošnjim kritičarima, ovo je zapravo jedina demokratska, a u isto vrijeme zabavna emisija koja ne služi samo ismijavanju slabijih i manje uspješnih i ubijanju ljudi u pojam, nego čak pomaže da se iznađu konstruktivna rješenja. Kada smo već kod tog pitanja - gospodine Takeshi, zašto Japanci ne skidaju fotoaparat s oka dok klize venecijanskim kanalima i koliko fotki u prosjeku okine jedan Japanac na odmoru? Unaprijed hvala.
Da čujemo, što je vama čudno na Japancima?
A.O.