Tokyo. Mislite da je Zagreb velik? Što reći za Tokyo koji broji 13 milijuna
stanovnika u užem gradskom području. Imao sam prilike posjetiti tu japansku
prijestolnicu i upoznati jedan sasvim drugačiji način života. U Tokyu
se jednostavno ne možeš oteti dojmu da si stigao na sasvim drugačiji
planet, jer sve što vidiš oko sebe ne uklapa se u zajedničku zemaljsku
kuglu.Sada se ponovno bliži odlazak u Tokyo pa me to ponukalo da sa vama podijelim neka svoja iskustva iz tog velebnog grada. Ovog puta će se blog pisati i iz dalekog Japana, do kojeg put traje nekih 18 sati, ako računamo da je start zagrebačka zračna luka. Sam let do Tokya traje 11 sati, stoga je bitno oboružati se literaturom, jer ponekad ni reportoar filmova na letu nije nešto što vas može spasiti od dosade. Tokijska zračna luka Narita je naravno ogromna, a smještena je na 1 sat vožnje od Tokya. Taj sat važnje može se lako pretvoriti u 2,3 sata vožnje, jer prometne gužve u tom dijelu imaju bitno drugačiju dimenziju od prometnih gužvi kod nas. Glavne prometnice imaju i po 6 traka u jednom smjeru, no ponekad ni to nije dovoljno. A Japanci pak voze istom krivom stranom kao i Englezi. Ako idete u Tokyo naoružajte se gotovinom i karticama, jer sve što dodirneš u Tokyu plaćaš. Pretpostavka je da nitko ne bi želio ostati gladan, no jelo je jedna od skupljih stavki tokijske avanture. Naravno, postoje mjesta na kojima je donekle jeftinija hrana, no to tipični putnik ne može znati odmah. U običnom restoranu srednje klase ručak ćete platiti oko 150 kuna ako jedete špagete, a oko 250 kuna ako uključuje nekakvo meso. Najjeftinija coca-cola na koju smo naletiti je koštala oko 40 kuna. Proživjeli smo i još jedno nezaboravno iskustvo - kavu od 8 eura u hotelu. Never again. Kad smo kod hrane, naravno da nije istina da se u Japanu mogu jesti samo štakori, zmije i za njih karakteristični specijaliteti. Ima dosta europskih restorana, a i mjesta poput obiteljski restorana (poznati lanac Friday's) nudi prepoznatljivu hranu po relativno povoljnim cijenama. Pileći file sa pomfritom tamo možete pojesti za 25 Eura. Wow ha? Ljubitelji mesa će imati malo više problema zadovoljiti apetit, jer većina japanskih restorana nudi male porcije. Jedno od rješenja je i odlazak u kuhinju sa konobarom i samostalno rezanje komada mesa kojeg bi htjeli vidjeti u tanjuru. Ne zaboravimo da je riža = kruh, tako da u većini restorana nemate mogućnost jesti naš kruh, a u nekim rijetkim restoranima peku se pogačice. Ako niste raspoloženi za restoransku papicu, možete iskušati sreću u jednom od bronih fast-foodova u kojima se na brzi način jede doslovce sve i svašta. Nije loš izbor McDonalds, gdje su cijene možda za jedno 15% veće nego naše. Važan tip za papanje fast food hrane: ne jesti na ulici. To je izraz poprilične nekulture. |
|
Prvi dio trapuline priče o Tokyju završio je prigodnim hintom. Da, Japanci
smatraju izrazito nekulturnim papanje sendviča ili sličnog u kretanju
po ulici. No, ima i niz drugih gesta koje su kod nas uobičajene, a kod
njih spadaju u nekulturno ponašanje. Jedna od takvih gesta jest davanje novca direktno blagajniku u ruke. Svi dućani imaju na blagajnama posebnu malu košaricu u koju se stavlja novac. Blagajnik vam neće uzeti novac ako mu ga dajete u ruku, a isto tako vam neće dati kusur ako ispružite ruku. Ostali u redu će te etiketirati kao nekulturnog barbara, ali će ti na pogled uzvratiti namještenim vedrim osmijehom. Japanci su poznati po tome što skrivaju emocije svojim smješkom. Nikada ti neće reći što doista misle o tebi, a osoblje u objektima posebno ti neće prigovoriti nikad, taman da im se popneš na glavu. Oni će sa svojim "hai, hai" popratiti svako pitanje ili gestu, ali van pravila ponašanja koje je nametnuo poslodavac neće izaći ni u ludilu. Prosječnom je radniku najteže podnijeti ako mu pozoveš šefa zbog nečeg što je krivo napravio - par puta smo svjedočili sitaucijama koje su mirisale na instant-harakiri. Japansko društvo odlikuje vrlo čvrsta hijerarhija, koja je posebno prisutna na poslu. I zaboravite na bakšiš. To kod njih nije običaj i konobar vam ga često neće prihvatiti, čak ni na inzistiranje. Koliki su Japanci radoholičari svjedoči i čienjnica da su pretprošle godine u prosjeku imali 6 dana godišnjeg po glavi stanovnika. Ne zato što im šefovi ne daju godišnji, već zato što ga ne žele uzeti. U većini poslovnih zgrada u centru Tokya svjetla su u uredima upaljena do kasnih večernjih sati. Glede načina odijevanja, možemo reći da su iz naše perspektive Japanci prilično bez ukusa i mašte. Poslovni ljudi su odjeveni svi jednako, gotovo bez iznimke. Tamnomodra i crna odijela nosi 90% muškaraca, dok žene rijetko posežu za veselijim tonovima - isticanje u Tokyu i nije u skladu sa njihovom kulturom. Ja volim reći da su svi ti Japanci mali robotići - imaju isprogramiran način života i ponašanja i slijepo ga slijede. Međutim, dojmljiv je odnos Japanaca prema okolini, ekologiji, očuvanju prirodnih bogatstava, te urednosti ulica. Meni je doista impresivna činjenica da u cijelom Tokyu teško možeš naići na bačeni komad papira, praznu bocu ili nešto sično što se kod nas može zateći na svakom kutu. Jedne smo večeri analizirali kako to Japanci izvode, koju službu imaju, imaju li barem 50 milijuna komunalaca da bi to sve držali u takvom redu. Odgovor nije u službama, koje jesu dobro organizirane, već u svijesti prosječnog Japanca o kulturi življenja. I taj odgovor je stigao neočekivano - šetali smo ulicom i frendu je ispala salveta na pod. Nismo primijetili taj detalj, a ja sam se slučajno okrenuo za prpošnom Japankom, što je rijetka pojava u Japanu, pri čemu sam spazio Japanca sa aktovkom kako podiže salvetu i baca je u koš. Čisto testa radi sam bacio papir u kojem je bio umotan moj hamburger i sljedeći prolaznik je za mnom samo pokupio papir, bez da mi je išta rekao. Zamislite to ... pale su nam u vodu teorije o zaposlenju milijuna ljudi i nevidljivoj tehnologiji koja čisti ulice. Najveći minus Japanaca po meni je nedostatak smisla za humor. Imaju oni neke svoje posebne fore i fazone, no običan humor jako slabo razumiju. Iz pristojnosti se uvijek smiju, ali u razgovoru lako skužiš da ne hvataju bit šale. A posebno ne razumiju zezanciju na tuđi račun - to ih mi želimo rado naučiti, to je naše vrlo važno kulturno obilježje. Ok, dosta za ovaj put, u trećem nastavku pričice čitati ćete nešto malo zanimljivije jer ću pisati o tokijskom noćnom životu, koji je sve, samo ne dosadan i nezanimljiv. |
Priču o Japanu i Tokyu nastavljam seciranjem noćnog života. E tu se
stvarno može naći svega i svačega, od luksuznih barova do teških birtija,
od ekskluzivno sređenih žena do prostitutki i sirotinje.A sve se to koncetrira na jednom mjestu, gradskoj četvrti koja se zove Roppongi. Roppongi je pravi centar noćnog života i načičkan je nizom ugostiteljskih objekata raznih namjena. Mi smo noći provodili u nekoliko barova, a najčešće u Wall Streetu, u kojem piči poznata europska mjuza i gdje se skuplja malo finija klijentela. Glavna Roppongi ulica prepuna je svodnika i prostitutki, a paleta rasa koje se nude siguno je šira od spektra biljaka kojima raspoloaže zagrebački botanički vrt. Ponude variraju, ljepotice noći obično traže od 100 Eura naviše, uz popuste na količinu (prema pričama sudionika) :-). Dobro je što su u ponude uključene često i masaže, posebne tehnike opuštanja, što znači da u Japanu često ni prostitucija nije prostitucija po našoj definiciji. Međutim, s obzirom na broj slobodnih Japanki u noćnim klubovima, glupo je uopće trošiti novac na ljepotice noći. Naime, Japanke u Europljanima vide nešto posebno, ponajviše zbog toga što je prosječni Europejac viši od njihovih visokih predstavnika. Uz to, naš je sistem priče i ponašanja drugačiji, Japančići piju po nekim društvenim regulama i često se iznenade kad vidi gola, dlakava europsko tijelo u blizini šanka. Japankama to očito ne smeta. Važno obilježje Japanki je naivnost. Definitivno se mogu prodati spike koje kod nas ne bi prošle ni prvi eliminacijski krug. U najgoru ruku može se uvijek izvući dobra masaža - u njihovoj je kulturi uvriježena uloga žene koja je tu da olakša muškarcu. Japanci to poštuju, a Europljani to rado koriste. Cijene pića su wow. U noćnom baru osrednje kvalitete Heineken dođe oko 15-20 Eura, a boce Whiskeya preko 300 dolara. Kad častiš u Japanu budi spreman na financijski harakiri, jendostavno novac koji si ponio vani nikada nije dovoljan. Za Japance su te cijene normalne, njihov je standard vrlo visok. Posebno je zanimljivo koga sve možeš naći na Roppongiju. U prvom objektu koji smo ušli konobar nam se obratio sa "Izvolite", pa je tako izvjesni Đuro Crnogorac bio naš čovjek te večeri. Dobar ishod, jer Japanci Engleski kuže kao ja Međimurce. U trećem objektu prve večeri sreli smo hrvatske manekenke na radu u Japanu. Teško im pada odvojenost od doma, tako da su neki dečki iz naše ekipe rado ponudili utjehu i rame za plakanje. Cenzuriram daljni slijed događaja. I da, ono što je jako bitno, u Tokyu se tulumari 24 sata. Dobar dio objekata uopće ne zatvara, a pijance i one koji su potrošili puno para, tretiraju sa posebnom ljbaznošću. Osoblje će vam pozvati taksi, sa smješkom će pomoći u vašoj dezorjentiranosti, pa čak ćete dobiti i koju krafnu za put do hotela. Ako pak na putu do hotela u ranim satima sretnete Japance koje leže po klupama bez cipela, pokriveni novinama, nemojte misliti da su beskućnici. Naime, Japanci imaju posebne male kućice u koje legnu pijanci na putu do kuće. Ako je kućica zauzeta netko će se poslužiti klupom - to nije nekulturno, već jedna sasvim normalna pojava. |
|
O Tokiju se može doista puno pisati. Kao što sam na početku priče rekao,
Japan je jedna sasvim drugačija strana zemaljske kugle i teško je spojiva
po mnogočemu sa onim što vidimo na našem horizontu. Kada sam u Tokiju vidio na svakim 200 metara aparat sa osvježavajućim pićem, prvo što mi je palo na pamet bilo je "uf, ovo bi koad na izdržalo cijelih pet minuta". Kod Japanaca je takav oblik uličnog razbojstva sveden na goli minimum, naravno, kad nema nas barbara gore. Još u vrijeme SP-a u Koreji i Japanu neki su se naši pametni navijači dosjetili ubacivati kune umjesto japanskih jena u te aparate, a rezultat je bio profitabilan. Tajna je bila u ubacivanju kovanica od pet kuna, nakon čega bi sljedilo poništavanje kupovine pića, a potom bi kusur stigao u jenima. Profitabilnost leži u tome što je vrijednost vraćenih jena bila dosta veća od 5 kuna. Neki dečki su zaradili ponešto, no neki su platili danak svom apetitu - Japanerosi ih ćopili in the act sa punim vrećicama jena. Hrvatsku su vidjeli ponovno za 3 mjeseca. Japanski su ulični policajci inače vrlo smiješni. Prosječnom prometniku možeš i oteti pendrek, a on će te uz smješak zamoliti da ga ljubazno vratiš nazad. Svaki oblik divljaštva i prcanja u zdrav mozak postane ti ubrzo vrlo dosadan, nakon što Japanac na svaku tvoju gestu uzvrati ljubaznim osmjehom. Vratimo se još malo na te goleme količine osvježavajućih pića po japanskim cestama. Vjerojatno jedan od razloga zbog kojih je mreža tih aparata toliko zgusnuta jest japanska klima, koju odlikuje strahovita vlažnost. Ljetna sparina u Japanu je doista teško podnosiva, pritisak je strašan. Čak i više temperature u Hrvatskoj lakše su podnosive jer nema tolike vlažnosti. Klimatski Japan spada u monsunsku zonu, koji odlikuju visoke temperaturne amplitude i velika količina padalina. Gejše. Kada sam se vratio iz prve tokijske avanture, prvo pitanje mojih prijatelja bilo je "jesi li se nauživao gejši". Međutim, gejše su zapravo Japanke školovane sa druženje sa muškarcima, a ta "obuka" se odvija kako bi gejše bile spremne ponuditi muškarce čašicom sakea i ugodnim razgovorom. To je naravno službena verzija, a ako želite malo uživati u neslužbenoj verziji onda pripemite finu lovu (čitaj pokoju tisuću dolara). Gejše su vrsta koja izumire, u Japanu ih danas ima nešto više od 1000 i većina njih je rezervirana za finu japansku gospodu i druge moćnike. Gaijin (stranac) imate puno teži put do gejši, ali nema tog užitka kojeg novac ne može platiti u Tokiju. |
|
Važne osobine Japanaca su organiziranost i pedantnost. Svi procesi koji
se u društvu odvijaju imaju svoju glavu i rep, svoja pisana ili nepisana
pravila, a Japanci se toga strogo pridržavaju. Japan ponekad zamišljam
kao jedan veliki mravinjak, gdje se unatoč napučenosti stvari odvijaju
poprilično organizirano. Primjerice, u našim restoranima dobar dio konobara ne poslužuje samo goste već i toči piće, priskoči u pomoć kuhinji, počisti šank itd. Kod Japanaca toga nema, svatko se drži svog točno definiranog posla, a kod njih 4 čovjeka ponakead rade nešto što kod nas radi 1. Imao sam prilike pred svojim očima gledati proces kuhanja i serviranja špageta u kojem su sudjelovala 4 Japanca. Prvi je skuhao špagete, drugi ih je cijedio i stavljao u tanjur, treći ih je poslužio, a četvrti je sa parmezanom hitao okolo i posipao gostima špagete. Koliko daleko ide japanska pednatnost imao sam se prilike uvjeriti i u svom hotelu. Šetao sam ispred hotela sa vrećicom u ruci, u koju sam stavio raznorazno smeće. Hotelski portir je skužio da želim baciti smeće, pa me ljubanzo priupitao da ga dam njemu. Naravno, ja sam mu ga radio prepustio, a onda sam svjedočio jedinstvenom scenariju. Dotični je portir otvorio vrećicu, razvrstao smeće i sve je bilo ok dok nije naišao na dvije baterije od 1.5 volti. Vidjelo se da je odjednom na mukama, jer nije imao adekvatnu kantu za baterije. Nakon kraćeg razmišljanja pobacao je ostalo smeće, a baterije je uzeo, po jednu između palca i kažiprsta, te jurnuo u hotel. Zanimalo me što će napraviti pa sam se i ja uputio za njim, a zatekao sam ga na recepciji kako drži baterije ispred sebe kao da su od nitroglicerina. Nedugo zatim stigao je njegov šef, portir mu je pokazao baterije kao da su svjetsko čudo, a šef je jurnuo u kancelariju iz koje se vratio za posebnim malim kutijicama, unutra fino podstavljenim, sa ključićem. Portir je položio baterije u kutijice kao da si pali narodni heroji, odzdravio šefu i zaputio se na svoje mjesto. Morao sam na trenutak sjesti na fotelju i malo se naceriti iako sam bio sam, jer scena je definitivno bila legendarna, za pamćenje. |
|
Ajmo malo o stanovanju u Tokiju. Dakle, kad se na jednoj ne toliko
velikoj površini nađe 13 milijuna stanovnika, jasno je da ne mogu imati
svi komforne stanove i vile. Tokijski neboderi ponekad zapinju za nebo,
jer kad se ne mogu prostorno širiti mogu se barem penjati u visinu. Zanimljivo je da većina Japanaca, unatoč visokom standardu, živi u malim jednosobnim i dvosobnim stanovima. Kod nas je materijalno blagostanje odmah signal za kupovinu boljeg i većeg životnog prostora, ako trenutno u njemu ne uživamo. Ma zapravo, mi kupujemo stanove i bez blagostanja, a lešinarski raspoložene banke pokupe zbog toga lijepe kamate u periodu od 5, 10, 15, 20 ili 25 godina. Mene je posebno začudila činjenica što i bolje stojeći Japanci žive u malim stanovima. Bili smo pozvani kao gosti u stan jednog tokijskog odvjetnika, poprilično dobrostojećeg. Kad smo dolazili u njegovu četvrt, koja slovi za malo ekskluzivniji dio Tokija, vidjeli smo male zgrade i apartmane sa posebnim osiguranjima, videonadzorom, vlastitim komunalnim službama itd. Pred apartmanima su bili parikirani zaista skupi strojevi, poput Bentleya i drugih skupocjenih japanskih limuzina. Kada smo došli pred vrata našeg domaćina iz zvučnika je progovorio milozvučni glas njegove žene, prije nego što smo uopće pokucali. Kasnije sam skužio da ona u kuhinji ima mali monitor, na kojem može pratiti zbivanja oko apartmana. S obzirom na dotad viđeno, očekivao sam nešto wow, no apartmančić je imao kojih 50-ak kvadrata. Wow je bila jedino organizacija sadržaja u stanu, sve nešto na okretanje i izvlačenje. Doista maksimalna organizacija u ponuđenoj kvadraturi. U razgovoru sa domaćinima otkrio sam da oni svoj stan vide kao 'malo veći', te da nemaju nikakvu namjeru kupiti nešto veće. Osim stana, zanimljiva mi je bila i Japanka, žena našeg domaćina. Ne, ne u tom smislu :). Bilo nas je sveukupno 6 u gostima, a ona je kuhala i pripremala hranu na doslovce 4 kuhinjske ploče. Vidjelo se da se slama, jer je radila nekoliko različitih jela, pa smo prijatelj i ja došli u kuhinju malo joj pomoći. Međutim ne, nije nam dozvolila apsolutno da ništa taknemo, ne zato što smo gosti, već zato što Japanci u kuhinji gotovo ništa ne rade. Na ženi stoje svi kućanski poslovi, te se ona trudi maksimalno ugoditi svojem mužu koji umoran stiže sa posla. Joj, taj dio mi se jako svidio. Međutim, u dobrom dijelu japanskih obitelji pravilo je da žena raspolaže sa kućnim budžetom, pa sad sami procijenite koliko vam odgovara ta koncepcija. |
|
... je zaista jebeno. U totalno si inferiornom položaju, skupo plaćaš
podstanarstvo i svaku fleku na zidu plaćaš posebno. Cijena iznajmljene garsonijere u Tokiju nije ispod 1000 Eura. Tu se stanarina mora plaćati redovito ili letiš iz stana ko raketa. Stan je lako iznajmiti, tako da su stanodavci u dobroj poziciji. To je čak i za Japance veliki iznos jer se većina plaća kreće oko 2500 eura. Konoobari u malim kafićima imaju oko 1500 eura, dok tehnička podrška u nemoj firmi ima oko 2200 - 2500. Velika je nebuloza početni depozit koji se standoavcu mora platiti prilikom iznajmljivanja stana. On iznosi oko 4000 Eura (!) i za taj novac standovac mora promijeniti tepison, pofarbati zidove i malo ulickati stan. Taj depozit je nepovratan, a daješ ga i ako ćeš u stanu biti samo par mjeseci. Strašno. Sljedeća nebuloza je preseljenje. Kada se seliš iz jendog u drugi stan ne možeš to izvesti bez firme koja radi preseljenje. Ne možeš tako organizirati ekipu i početi seliti stvari, kao kod nas, jer ti dođe gazda i zahtijeva da se sve radi by the book. A to podrazumijeva da organiziraš firmu koja obavljia selidbe, koja dođe sa bataljunom Japanaca i preseli te kompletno u par sati, ali to masno platiš. To pravilo postoji kako se ne bi sa namještajem neporezno rukovalo, čime se izbjegnu oštećenja imovine ... hehe ... jesti vidjeli ha. Prilikom preseljenja se čitav stan i dijelovi zgrade kojima se prolazi (poput lifta) obljepe u neki plavi zaštitni stiropor. Nevjerojatno. A oštećenje nečije imovine se plaća skupo. Primjerice, jednom je poznaniku dijete napravilo rupu u zidu koji je od šperploče, a odšteta je bila 1500 Eura. Ajde ti sad budi podstanak u Japanu. Baš. |
|
Mjesto radnje - restoran. Radnja - razmjena vizitki. To kod nas ide otprilike poput "izvolite moju vizitku" ili jednostavnije "na (eto ti)" ako je riječ o nekom s kim se poznaješ duže. A kod Japanaca to ide drugačije, što me više i ne čudi jer za dobar dio situacija koje mogu nastati u svakodnevnom životu Japanerosi imaju bezbroj nepisanih pravila. Evo korak-po-korak procedure za razmjenu vizitki ako se ikada nađete u situaciji.: 1. vađenje vizitke 2. držanje vizitke sa obje ruke (palcima i kažiprstima) 3. Ustajanje od stola i čekanje istog od strane osobe s kojom razmjenjujete vizitku 4. Start čina razmjene vizitki uz popratno klanjanje i "arigato" (hvala) ili "domo arigato" (puno hvala). a netko ubaci i "simasen" (molim). 5. Vraćanje guza na sjedalicu 6. Gledanje vizitke kao da je vaš sugovornik neka značajna osoba u firmi I da, na sastanku ne zaboravite da Vaša firma ide ispred Vas. Važan je mehanizam, a ne njegovi dijelovi. Dakle, ti nisi Pero Perić iz Dalmacijavina, već si "Dalmacijavino, Split-Hrvatska, Pero Perić". Najbolje te opisuje firma u kojoj radiš i titula koju imaš. Prema tome će se ravnati tvoj sugovornik i njegova će razina poštovanja prema tebi biti veća razmjerno važnosti tvoje pozicije unutar firme koju predstavljaš. |
|
Taman sam mislio preskočiti ovaj dio japanske avanture, jer bi mogao
dobiti po tamburi od bolje polovice, koja je također vjerni čitatelj
ovog bloga. Draga ja te volim, ali sad moram tu radi društva malo pričati
o Japankama u kontekstu barenja i seksa. Kužiš, blog je blog, ako me
ostaviš barem sam imao dobar razlog, a moći ću blogat još i slobodnije. Dakle kako zbariti Japanku. To barem nije neki problem. Običnu Japanku će zbariti svaki Europljanin prosječnog izgleda i prosječne inteligencije, samo treba biti dosadan i malo domišljat. Japanke popuše svaku foru, čak i tako naivne fore koje bi vas inače bilo sram uopće isprobati doma u Hrvatskoj. U komunikaciji sa Japancima inače ne postoji direktan "ne" odgovor, već oni takav odgovor ublažuju. Znači Japanke vam nikad neće reći nešto tipa "šetaj mali", već će nezainteresiranost izraziti u stilu "vrlo si draga osoba i javiti ću ti se". Zavlačenje će potrajati dok ti ne dopizdi, jer konkretni i čvrsti odgovor nećeš dobiti. Japanke inače vole Europljane i Amerikance, iako smatraju da su njihovi muškarci ljepši u licu. Međutim, većina Europljana je krupnija i to se njih posebno dojmi. Lice koje je u Japanu popularno do boli jest lice Davida Beckhama - za Japanke je on oličenje ljepote. Natrag na barenje. Direktnost nije odlika Japanaca, tako da će direktan upad nekoj Japanki rezultirati njenim tiltanjem. Bolji je način prići čoporativno čoporu Japanki, tako se taj jedan-na-jedan dio u početku izbjegne. Kad se već uspostavi komunikacija onda treba obavezno koristiti sljedeće detalje: - lažne komplimente - lažna obećanja - hvalisanje sve u šesnaest kako si uspješan u poslu Činjenicu da si recimo oženjen nije potrebno skrivati, jer je varanje partnera u japanskom društvu postala prilično česta pojava. Ako se pak stvari dobro razvijaju ne smiješ upropastiti situaciju direktnim pozivanjem u hotel ili negdje drudgje. Obavezno moraš smisliti neki prozirni razlog tipa: razgledanje sobe, opuštajuću masažu, razgovor gdje je manje bučno, prikazivanje suvenira iz Hrvatske itd. ... E kad si stvorio situaciju jedan-na-jedan u intimnijoj atmosferi, napravio si 90% posla. Do masaže ćeš doći sigurno, jer je inače u njihovoj kulturi uvriježeno da žena masira i opušta muškarca, što je inače vrlo zanimljiva kulturološka odlika za Europljane, a posebno za nas barbare bez milosti. Japanske žene ne vole grubosti, one vole da se sve više-manje odvija kroz igru. Na drpanje će ti odgovarati smješkom i laganim odbijanjem, a na eventualno skidanje majice će se početi ceriti, posebno ako si dlakav. Ljubavni zov Japanki je karakterističan, većina njih se ponaša poput male djece u pred-seksnoj situaciji. Sve su nekako kinky, smijulje se, žele se što više igrati. Ne vole naše omiljene scenarije trganja odjeće i rasturanja seksualnog partnera. Kod njih je se seks doista poput igre i one partnera pale dodirivanjem i djetinjim forama. Štoviše, čak su i nazivi seksualnih radnji i organa vrlo smiješni. Muško spolovilo, koje im je smiješno i malo poveće u europskoj izvedbi, nazivaju cincin, dok primjerice pušenje zovu chupo chupo (tako se inače zove i dječja duda). O seksualnom činu neću i ne smijem. Otkrijte ga sami, imate sada sve što vam je potrebno da zbarite Japanku. Kupite kartu za Japan i ubrzo će biti mission completed. Eh da su naše takve ... |
S obzirom da je Tokyo stvarno ogroman (2148 km2), normalno je da je
prometna mreža poprilično gusta. Stranac u Tokiju može odabrati vozikanje
u taksiju, ali ako hoće uštedjeti nešto love i potrošiti je na drugi
način onda su logičan odabir metro i željeznica. Kad vidiš mapu od metroa, smrzneš se. Pun kufer linija i stanica i jako malo toga piše na engleskom. Osoblje u metrou engleski priča kao ja turski, tako da od njih i nema neke pomoći. Uzdaj se use i u svoje kljuse, pokaži malo putolovnog duha - to ja kažem! Od aerodroma koji je u Nariti, do Tokija ima oko sat i pol vožnje autocestom, te oko 2 h vožnje vlakovima. Od Narite do moje destinacije u Tokiju promijenio sam 2 vlaka i 3 linije u metrou. Istina, na prijevoz se stvarno ne treba čekati puno, vlakovi piče jako često. U vlakovima imate dipleje na kojima pišu nazivi sljedećih stanica, te točan broj minuta koji je potreban do sljedeće stanice. Često neka teta trkelja nešto na japanskom na razglasu, ali nije baš da sam mario. Jednom sam se zamislio nešto tipa "a što ako ova priča da je vlak preusmjeren u skroz neki drugi pravac i da se mole putnici da izađu na sljedećoj stanici i promijene vlak". Lutanje po Tokiju i nije baš neki hobi. U metrou su mi neke stvari bile jako zanimljive. Za početak, karte se kupuju na automatima, tako da skužiš svoju destinaciju na mapi i kupiš kartu za onoliko jena koliko je navedeno. Kartu poništiš kad ulaziš i moraš je naravno čuvati do kraja vožnje. Ako pak izađeš na nekoj skroz drugoj stanici, u drugoj zoni, ne možeš poništiti kartu na izlazu iz metroa. No naravno, Japanci imaju nekad briljantna rješenja - na stanici imaš "Fare adjustment" aparat u kojeg gurneš svoju kartu i klikneš nešto na što klikću drugi (na japanskom je) i on ti izračuna koliko jena moraš nadoplatiti. Kad ubaciš lovu aparat ti izbaci kartu i možeš pičiti dalje. Cijena karte ovina je naravnno o udaljenosti. Ako putuješ recimo 2,3 stanice, onda platiš oko 160 jena (malo manje od 9 kuna). Ako putuješ cijelu jednu liniju (zonu) onda platiš i oko 500 jena. Ja sam recimo put do aerodroma platio oko 130 kuna, sa promjenama vlakova. Zanimljiva je i atmosfera tijekom vožnje. Skoro nitko ne sjedi besplosleno - Japanci mrze tratiti vrijeme. Netko si upali laptop pa brlja po njemu. Neki pak čitaju knjige i časopise, a neki spavaju sjedeći. A netko poput mene bleji okolo i skuži sve ovo šta drugi rade. Mene je, kao i mnoge, fascinirala brzina japanskih vlakova. Ovi obični u metrou piče solidno, ali to nije ništa prema vlakovima koji voze na dužim destinacijama. Naprimjer, vlak iz Osake do Tokija vozi oko dva i pol sata, a pri tome pređe udaljenost od preko 750 kilometara. A mi imamo Marjan Express, ali ne kužim čemu ovaj Express. Za kraj evo jedne rečenice koju možete servirati zbunjenom Japancu, ako tražite smjer kojim trebate ići do Narite: "Simasen, Narita Express wa doko desuka"? Odgovor može biti složen, ali bar će vam rukom pokazati kuda treba ići. Ako to pitate na engleskom, dobiti ćete krasan smješak i odgovor "Hai, hai" :). |
|
Još kad sam pisao iz Dalmacije, štovani kolega leb
je predložio da u jednom od tekstova povučem paralelu između tipičnog
Dalmoša i tipičnog Japanca. Vjerujem da i sami možete zaključiti kako
Dalmatinac i Japanac nemaju puno toga zajedničkog. Točnije, prije bih
rekao da su karakterno potpuno suprotni, ali Dalmoši su i inače suprotnost
svima :-). Za početak uzmimo relaciju pojedinac-društvo. U Dalmaciji smo svi jakala i na prvom mjestu je pojedinac. "Ja sam bio u ribe, sa Jakšom i Stipom", "Ja sam pripremija ribu i gradele" - tipični dalmoški izričaj. Kod Japanaca je drugačije, u prvom je planu društvo, odnosno društvena tvorevina kojoj pripada. Često Japanci kažu "ja sam Mitsubishi Motors, Hidehiko Kitamura", ističući pritom prvu kompaniju kojoj pripadaju. Dakle, Dalmoš je često one-man-band, čovjek Rambo, a Japanac je uvijek samo kotačić u mehanizmu. Glede rječnika najvažnija je razlika to što Japanci imaju više riječi koje označavaju jednu te istu stvar, a Dalmatinci imaju riječ koja ima više značenja. Ključnu ulogu u dalmoškom rječniku ima jednostavna riječ "e", koja može označavati odobravanje, potvrdu, slaganje, nezainteresiranost, indiferentnost, a po potrebi može imati i druga značenja ovisno o kontekstu. Isto tako se može koristiti u kombinaciji sa još jednom karakterističnom rječju a to je "a" (originalno znači molim), pa bi tako "a e" značilo "jesam li ti rekao", ili "pa normalno, a šta si ti to mislio". Dalje, karakteristična dalmatinska zezancija uključuje međusobno provociranje i sprdanje. Kod Japanaca ne postoji takav način zezanja, njihov je humor skroz drugačiji. Moram priznati da su protiv ove vrste dalmatinskog humora cijepljeni i čistokrvni purgeri, jer zezanciju na svoj račun uvrijeđeno primaju - nikako da skuže da na provokaciju se valja odgovoriti provokacijom. Kad Japanca ideš zezati na njegov račun on će ti se samo smješkati, a možda će se i uvrijediti ali ti to neće pokazati. Tu pak dolazimo do još jedne razlike, a to je pokazivanje emocija. Dalmoši su skloni emotivnim izjavama, prema prijateljima, partnerima, a i slučajnim prolaznicima ponekad, ako je dobro vino. Japanci nikada ne pokazuju emocije, a posebno i nikada neće staviti do znanja da te ne vole. Jako je teško pročitati što Japanac zapravo misli, dok većinu Dalmoša se može čitati sa kilometra. U miljeu u kojem sam ja odrastao prisutan je hvalisavi macho stav, koji inače dolazi do izražaja posebno pri barenju pripadnica ljepšeg spola. Japanci to rade puno suptilnije, prikazuju poniznost i skromnost, a žele se nametnuti kvalitetama poput marljivosti, poštivanja reda i orgnizacije, poštivanja tradicije itd. Čak i za barenje u Japanu postoji neslužbeni vodič, dok Dalmoši rješavaju puno toga u hodu. Kad je riječ o odnosu prema poslu, siguran sam da već svi znate tko je marljiviji. Dalmoši su poznati po stavu "pust me stat", dok Japanac svaki posao, ma koliko on beznačajan bio, shvaća vrlo ozbiljno i spreman se je potrgati do krajnjih granica da bi ga obavio. Dalmoš će uvijek nastojati priskrbiti si koju pauzicu, dok će Japanac i službenu pauzu nastojati upotpuniti nekim korisnim sadržajem. I dok bi Dalmoši u Japanu moglu naučiti nešto korisno o odnosu prema poslu, dotle bi Japanci od Dalmoša mogli naučiti kako se lako stavlja mozak na pašu i što zapravo znači fešta. U Dalmaciji su sasvim normalna druženja uz komin i gril, ljudi vole čoporativno jesti i piti i nakon toga žustro raspravljati. U Japanu nema kućnog roštiljanja jer je većina Japanaca smještena u stanovima od 30-ak kvadrata. Međutim, bez obzira na to, Japanci inače nemaju naviku nalaženja sa svrhom ubacivanja kalorijskih bombi u organizam, tako da bi njima Ivo koji pojede 2 kila mesa za večeru sa prijateljima izgledao kao ET. Dalmoš i Japanac su toliko različiti da je teško povjerovati da žive na istoj planeti. Morao bih jednom prošvercati jednog Japanca u Dalmaciju da vidi kako mi to radimo. I da sretne Renault 4 pa da misli kako ga je avion prema Hrvatskoj vratio u daleku prošlost. Japanac i Dalmoš ... joj koja bi to luda kombinacija bila. Kada bi ukrižali te dvije vrste bili bi na pravom putu da dobijemo vrlo moćnog homo sapiensa. |
|
U prvom dijelu ove priče više sam se bazirao na opće elemente u postupku
barenja Japanki. Danas ću malo to detaljnije izložiti, a ponajviše zbog
nekoliko e-mailova u kojima su moji vjerni čitatelji tražili savjete
kako će kod Japanki postići "touchdown" :-). Morate voditi računa o tome da su Japanke po prirodi vrlo pristojne i njihova se pristojnost može kadkad krivo protumačiti. Rijetko koja će Japanka odbiti piće sa strancem, no to ne znači da prihvaća njegovo upucavanje, što je slučaj u nekim drugim kulturama (a posebno ne u našoj). To je pomalo suprotno japanskom načinu razmišljanja prema kojem Japanci rijetko prihvaćaju usluge od stranaca, a nerijetko je slučaj da oklijevaju prihvatiti uslugu i odf Japanca. Stranac u Japanu najviše šansi ima na tzv. međunarodnim zabavama. Japanke koje se tu pojave pokazuju želju da se upoznaju sa strancima, te da malo vježbaju svoj engleski koji je u pravilu vrlo loš. Tih međunarodnih zabava ima po cijelom Tokiju, samo treba uzeti gradski vodič sa planom i programom, a jako je korisno i poznanstvo sa nekim gaijinom koji ima iskustva u tim stvarima. Bilo da ste upali na međunarodnu zabavu, ili u najobičniji noćni bar/kafić, biti ćete lako primjećeni jer se strance uvijek pomno gleda. Najbolje je odmah iskoristiti situaciju i izabrati sugovornicu (ili sugovornice!) i nakon početnog ispipavanja terena pokazati svoj interes za japanskom kulturom. Za opuštanje u razgovoru poslužite se jezikom (ehe .. ne na taj način), zatražite od Japanke da vas poduči jednostavnim frazama i onda se potrudite to izgovoriti na zabavan način. Japanke se obično vrlo slatko smiju strancima koji nastoje progovoriti nešto japanskog. Kad je razbijena početna trema i kad razgovor malo odmakne, ne propustite udijeliti nekoliko odmjerenih komplimenata na račun ljepote vaše sugovornice. To je vrlo snažno oružje jer u japanskoj kulturi nisu uobičajene izjave takvog tipa, tako da će vaši komplimenti biti dobrodošli kao ugodno iznenađenje. Japanke Vaše komplimente neće shvatiti kao proces u slaganju mozaika za barenje, već kao jednu prijateljsku i pristojnu gestu, koja otkriva Vaše pozitivne strane. Stranci obično pogriješe kada ugodnu spiku nastoje polako zamijeniti za nešto opipljivije. Japanke su inače vrlo nepovjerljive, a određeni broj njih nikada nije ni pričao 1:1 sa ne-Japancem, tako da je razina nepovjerljivosti kod njih još i viša. Otvoreni poziv u hotel vjerojatno neće dati ploda, Japanke se većinom uplaše kada je ponuda tako direktna, jer Japanci to rade puno suptilnije. Najbolje je pustiti stvari da se malo razvijaju, a potom pristojno sugerirati neki novi plan i dati joj vremena da sama pokaže neku inicijativu u svezi sa tim. Sugestije kojom nastojite je dovući na svoj teren mogu biti: - ponuda za masažu, što ćete upakirati tako da je masaža namijenjena njoj kako bi se opustila - poklon iz Europe koji joj želite dati jer Vam se osobito svidjela - odlazak na mirnije mjesto zbog preglasne muzike - društvo i odmor do jutarnjeg vlaka, noćni vlakovi rijetko voze Bitno je da namjere zamaskirati dovoljno dobro, te da odlazak u hotel ne ispadne planiran već čisto slučajan. Dolazak u hotel ne znači nužno i seks, iako bi 90% nas Balkanaca odmah računalo da je priča završena. Japanke će obično odbiti Vaš prvi pokušaj, na što je najbolja reakcija uljudna isprika. Zapravo, time samo kupujete malo vremena i skupljate snage za novi pokušaj. Ukoliko vas Japanka samo riječima nastoji upozoriti, to u većini slučajeva zapravo znači zeleno svjetlo, ali ne na takav nagli način. Od velike je važnosti pritisnuti prave gumbe u pravom trenutku, a kod Japanki su najosjetljivije zone vrat, uši i bedra. Dakle, krenite sa masažom, dobro se potrudite i dotična će se početi opuštati. U masažu suptilno ubacite nježne dodire oko vrata, lagane i umjerene poljupce po leđima i vratu .... --> cenzura :-) |
|
Često me prijatelji i poznanici ispituju koliko je skup hobi otići do
Japana. Odgovor ih većinom zabezekne jer Japan je jedna od najskupljih
zemalja u kojoj su troškovi života visoki, ali su relativno u skladu
sa visokim standardom. Japanske plaće variraju, ali rijetko je tko slabije
plaćen od 1500$, dok se prosječne plaće vrte između 2500 i 3000$. Kad
samo uzmete prosječne plaće u Hrvatskoj, jasno vam je koliko je skup
posjet Japanu za prosječnog Hrvata, a često spada i u nemoguću misiju. Krenimo za početak od avionske karte. Cijena je ovisna o nizu faktora, ali recimo da povratna karta prosječno košta oko 5000 kuna. Ljudi iz Hrvatske najčešće idu preko Frankfurta ili Munchena za Naritu (Tokyo). Sljedeći trošak je prijevoz od Narita aerodroma do samog Tokya, a cijena ovisi o vrsti prijevoza. Ima nekoliko željezničkih i autobusnih linija, a sve voze od 60-90 minuta do Tokya. Cijene se kreću oko 15-25 Eura, što i nije malo za otprilike 60km vožnje. Cijene smještaja variraju itekako, no teško je naći sobu u hotelu ispod 60 Eura po noćenju. Većina hotela drži cijene od oko 100$ po noćenju, no ja sam ipak pronašao nekoliko pristojnih hotela u užem centru Tokija gdje se može prenoćiti za 60-ak Eura u twin sobi. Neki ljudi traže ekskluzivniji smještaj i to je ok, no meni smještaj i nije toliko bitan jer sam u sobi samo kad spavam, tako da mi je dovoljno da je sve uredno i čisto. Većina ljudi koja po prvi put posjećuje Tokijo plaća poprilične cifre za hranu. Naime, u većini restorana cijene su, za naše pojmove, astronomske. Tjesteninu nije moguće pojesti za manje od 15 Eura, a mesni obroci koštaju više od 30 Eura. Pritom se služe većinom "japanske" porcije, od kojih se prosječni mesožder sa naših prostora nikako ne može najesti. Specifični japanski restorani i sushi barovi također drže visoke cijene, tako da je gotovo nemoguće odraditi pristojniju večeru udvoje za manje od 100 Eura. Međutim, postoje mjesta na kojima je hrana ipak jeftinija. U prvom redu to su family restorani poput "Johnatan's" i "Friday's" gdje je hrana vrlo solidna i cjenovno prihvatljiva. Primjerice, pileći meni (piletina, pomfrit i umak) dođe oko 10 Eura, dok bifteci sa prilogom koštaju oko 25 Eura. To je super jeftino kada cijenu usporedite sa prevladavajućim cijenama, ali još uvijek gotovo dvostruko skuplje od naših cijena. Troškovi prijevoza također nisu mali. Možete se ponašati kao tipični turisti i taxirati se unaokolo, ali taj ćete luksuz platiti poprilično. Moji su prijatelji 40-minutnu vožnju sa jedne destinacije u Tokiju na drugu platili oko 200 Eura. Financijski prihvatljivi je definitivno tokijski metro, a po meni je i zanimljiviji jer nemate svaki dan prilike vozati se složenom mrežom podzemne željeznice. Cijena karte ovisi o destinaciji, ali recimo da jedna stanica vožnje otrpilike košta oko 1 Euro. Primjerice, ja sam platio oko 800 jena (malo manje od 7 Eura) istu vožnju koju su moji frendovi platiti 200 Eura spomenutom taksiju. Dakle, snalažljivost i pomalo avanturistički duh bitno će vam srezati troškove u Japanu. Kad smo već kod metroa, moram reći da se na prvu loptu i nije baš lako snaći. Prvo mi je trebalo malo vremena da skužim kako se kupuje karta jer su svi aparati na japanskom. Istina, brojeve je lako skužiti, no problem mogu biti nazivi stanica koji su nekada napisani samo na japanskom. Isto tako možete imati problema ako ste izašli na nekoj drugoj stanici, a ne na onoj za koju ste kupili kartu. Tada morate poništiti svoju kartu u psoebnom aparatu koji vam izdaje drugu kartu sa kojom napuštate metro, ali često trebate nešto nadoplatiti. Naravno, aparat priča samo japanski, tako da je ponekad potrebna pomoć slučajnog Japanca. Ukoliko pak idete u shopping, nećete se previše nakupovati. Odjeća je relativno skupa, a muškarci će osim toga naići na još jedan problem. Najveće japanske veličine nisu ni izbliza prihvatljive za malo snažnije muškarce, tako da se čak i iznenadim ako uspijem pronaći neku majicu odgovarajuće veličine. Ono što se isplati u Japanu kupiti jesu elektronički gadgeti i oprema za kompjutere. Primjerice, kupio sam memorijski USB stick od 256 MB za 40% nižu cijenu od one koja je aktualna u HGspotu. Cijene monitora su gotovo smiješne u odnosu na naše tržište, upravo iz razloga što je japansko tržište zasićeno nizom proizvođača. Fenomenalni NEC-ov 21" TFT ekran sa raznoraznim đinđiminđama koštao je ispod 800 Eura, dok su bični 17" monitori sa katodnim cijevima ultra jeftini, čak i ispod 100 Eura. U biti, kad sve zbrojite i oduzmete, Japan je vrlo skup, a posebno je skup za onoga tko tamo ide prvi put. Eto, ispada da ste pomalo sretni, jer vam Trapula stoji na raspolaganju za sva pitanja glede Japana. Voljan sam svakome pomoći glede smještaja i općenitog snalaženja, pa me slobodno kontaktirajte ako budete imali kakvih pitanja. |