Američki ratni zarobljenici tužit će japanske tvrtke
Američki vojnici koje su japanske tvrtke
u Drugom svjetskom ratu koristili kao robovske radnike žele tražiti odštetu,
ali...
Les Tenney i Mo Mazer samo su dvojica od 20 tisuća Amerikanaca koje su tijekom Drugoga svjetskog rata na Pacifiku zarobile japanske trupe i koji su bili prisiljeni na robovski rad. Za svoje patnje preživjeli s Pacifika nisu dobili nikakvu odštetu, a imaju problema i prilikom podnošenja tužbi protiv velikih japanskih tvrtki koje su ih iskorištavale.
"U pitanju su tvrtke koje su nas bacile u ropstvo, iskorištavale, nisu nas hranile, nisu nam pružale liječničku njegu, nisu nam plaćale, a sad pokušavaju zanijekati bilo kakvu odgovornost", kaže danas 80-godišnji Tenney. Služio je na Filipinima kad se, opkoljen brojčano premoćnim neprijateljima, morao predati. Skupa s tisućama Amerikanaca i Filipinaca prošao je užasni Bataanski marš smrti, koji je samo trećina Amerikanaca preživjela (Tenney je svojim očima vidio kako jednom njegovom kolegi odsjecaju glavu), nakon čega je prebačen u Japan.
Preživjeli s Bataana bili su dati tvrtki Mitsui Mining Co. koja ih je
koristila za robovski rad u rudniku uglja. "Japanski vojnici su nas uzimali
iz logora i vodili nas do rudnika uglja, gdje bi nas predali civilima,
ljudima iz Mitsuija." Zaposlenici Mitsuija postupali su sa zarobljenicima
gore od vojnika, pothranjivali su ih i tukli. Jedan radnik Mitsuija udario
je Tenneyja teškim čeličnim lancem, izbivši mu zube i poderavši obraz.
Tvrtka Mitsui, šesta po veličini u svijetu, poslovni partner Coca-Cole
i Philipa Morrisa, negira bilo kakvu povezanost s dotičnim rudnikom.
Mo Mazer, danas 88-godišnjak, natjeran je na robovski rad u rudniku bakra tvrtke Mitsubitshi. Jedan je od rijetkih preživjelih, ali je ostao bogalj nakon što su ga civilni nadglednici pogodili punim kolicima za rudaču, jer se previše žalio na uvjete. "Stajali su tamo i smijali se", sjeća se Mazer kojem su zamjerili što se nije dovoljno duboko naklonio. Obogaljeni veteran podnio je tužbu protiv poznatog proizvođača automobila i potrošačke elektronike; u pismenoj izjavi, tvrtka Mitsubitshi izjavila je: "Sumnjamo da dotične tužbe imaju bilo kakve veze s našom tvrtkom i njenim aktivnostima."
Tenney se zbog tužbe prvi put obratio američkoj vladi neposredno nakon završetka rata, 1946. Rečeno mu je da će u konačnom tekstu mirovnog ugovora s Japanom biti reguliran način pokretanja takvih tužbi. Međutim, kada je sporazum potpisan, u njemu su izričito zabranjene takve tužbe protiv privatnih tvrtki, da to ne bi naškodilo poslijeratnoj obnovi Japana. Veterani se zbog toga smatraju prevarenima. "Ako smijem biti jako izravan, jednostavno su nas prodali", ogorčeno kaže Les Tenney, koji ističe da mu je dobro poznat osjećaj kad je brojčano slabiji i ostavljen od svih. Nakon što je savezni sudac odbacio njegovu tužbu, hrabri veteran uložit će žalbu prizivnom sudu. Premda mu je nedavno dijagnosticiran tumor, ogorčeni osamdesetogodišnjak ne planira prestati s borbom, makar dobio samo ispriku. S njim se slaže i osam godina stariji Mazer: "Nastavit ću se boriti, jer znam kroz što smo prošli."
Les Tenney i Mo Mazer samo su dvojica od 20 tisuća Amerikanaca koje su tijekom Drugoga svjetskog rata na Pacifiku zarobile japanske trupe i koji su bili prisiljeni na robovski rad. Za svoje patnje preživjeli s Pacifika nisu dobili nikakvu odštetu, a imaju problema i prilikom podnošenja tužbi protiv velikih japanskih tvrtki koje su ih iskorištavale.
"U pitanju su tvrtke koje su nas bacile u ropstvo, iskorištavale, nisu nas hranile, nisu nam pružale liječničku njegu, nisu nam plaćale, a sad pokušavaju zanijekati bilo kakvu odgovornost", kaže danas 80-godišnji Tenney. Služio je na Filipinima kad se, opkoljen brojčano premoćnim neprijateljima, morao predati. Skupa s tisućama Amerikanaca i Filipinaca prošao je užasni Bataanski marš smrti, koji je samo trećina Amerikanaca preživjela (Tenney je svojim očima vidio kako jednom njegovom kolegi odsjecaju glavu), nakon čega je prebačen u Japan.
 Jedna od prokrijumčarenih fotografija s Bataanskog marša smrti, koji je Les Tenney preživio |
Mo Mazer, danas 88-godišnjak, natjeran je na robovski rad u rudniku bakra tvrtke Mitsubitshi. Jedan je od rijetkih preživjelih, ali je ostao bogalj nakon što su ga civilni nadglednici pogodili punim kolicima za rudaču, jer se previše žalio na uvjete. "Stajali su tamo i smijali se", sjeća se Mazer kojem su zamjerili što se nije dovoljno duboko naklonio. Obogaljeni veteran podnio je tužbu protiv poznatog proizvođača automobila i potrošačke elektronike; u pismenoj izjavi, tvrtka Mitsubitshi izjavila je: "Sumnjamo da dotične tužbe imaju bilo kakve veze s našom tvrtkom i njenim aktivnostima."
Tenney se zbog tužbe prvi put obratio američkoj vladi neposredno nakon završetka rata, 1946. Rečeno mu je da će u konačnom tekstu mirovnog ugovora s Japanom biti reguliran način pokretanja takvih tužbi. Međutim, kada je sporazum potpisan, u njemu su izričito zabranjene takve tužbe protiv privatnih tvrtki, da to ne bi naškodilo poslijeratnoj obnovi Japana. Veterani se zbog toga smatraju prevarenima. "Ako smijem biti jako izravan, jednostavno su nas prodali", ogorčeno kaže Les Tenney, koji ističe da mu je dobro poznat osjećaj kad je brojčano slabiji i ostavljen od svih. Nakon što je savezni sudac odbacio njegovu tužbu, hrabri veteran uložit će žalbu prizivnom sudu. Premda mu je nedavno dijagnosticiran tumor, ogorčeni osamdesetogodišnjak ne planira prestati s borbom, makar dobio samo ispriku. S njim se slaže i osam godina stariji Mazer: "Nastavit ću se boriti, jer znam kroz što smo prošli."
M.F.