Povratak korporacijske himne
Nekad su japanski radnici bili odani tvrtki kao kmet feudalcu i svakog jutra su pjevali pjesmice u slavu svog poslodavca. Vraćaju li se ta vremena?
U Japanu je do pred desetak-petnaest godina bilo kao u socijalizmu, s tom razlikom da nije bilo onog "neka živi ovaj režim, ide plaća a ja ležim", nego se moralo šljakati kao konj, od jutra do sutra pa i još malo. No otkaza i prelazaka iz tvrtke u tvrtku nije bilo, jednom se zaposliš i cijeli život imaš posao, garantirano, a tvrtka se brine za sve tvoje potrebe: društvene, socijalne, zdravstvene, ekonomske... Japansko 'poslijeratno čudo' izgrađeno je na shafu, duhu odanosti tvrtki, koji je usporediv samo s odanošću BBB-ovaca svetom imenu ili Torcidaša biloj boji. Shafu se iskazivao masovnim neiskorištavanjem godišnjih odmora; turizam i putovanja su za penziće, treba šljakati, šljakati, šljakati da tvrtki ide što bolje, a zaposlenici bi se svakog jutra, pristižući na posao (nekoliko minuta ranije, naravno, tko bi zakasnio vršio je sepukku od sramote), uredno postrojavali i složno uglas pjevali službenu himnu tvrtke, pjesmu koja im je bila sve i sva, od budnice do napitnice.
E, ali onda je došla recesija, počela su otpuštanja, posao više nije bio doživotno zagarantiran, i u novoj klimi korporacijske himne više nisu imale smisla ni koliko "Hej Slaveni" nakon '91., pa se taj običaj netragom zagubio. No vjekovnih običaja nije se tako lako riješiti te se u zadnje vrijeme u Zemlji Izlazećeg Sunca opet pjeva u slavu poslodavaca, ali ovoga puta više punkerski nego himnično.
Cijelu stvar je počela mala tvrtka od 16 zaposlenih i 50 honoraraca, specijalizirana za demoliranje zgrada, Nihon Break Kogyo, koja se rukama i nogama bori za svoj dio kolača na japanskom građevinskom tržištu. "Ekonomija nam loše stoji. Svaki put kad mi potencijalnom klijentu damo ponudu i procijenimo troškove, svi naši konkurenti podnesu isti iznos", jada se direktor Shogo Kurita. "Zato smo odlučili imati nešto po čemu ćemo se razlikovati od drugih tvrtki za rušenje - odlučili smo napraviti vlastitu pjesmu."
Jedan od honorarnih šljakera u tvrtki, gitarist-amater imenom Manzo, prije dvije godine skladao je pjesmicu žestokog punk štiha. Snimljen je i video, u kojem zaposlenici ruše zgrade i pjevaju uz gitare, odjeveni u kombinezone i kacige: "Rušit ćemo kuće, rušit ćemo mostove, rušit ćemo zgrade, na istoku, na zapadu, trči, trči, Nihon Break Kogyo." Iskreno govoreći, pjesma prvobitno i nije postigla neki uspjeh, već su u tvrtki skoro i zaboravili da je imaju, a onda se sve stubokom promijenilo.
U listopadu je video dotične pjesme emitiran na televiziji u jednoj emisiji, nakon čega je buknuo nalet popularnosti među tinejdžerima koji je dostigao razmjere kulta, te je bilo logično da pjesma dospije na CD: "Izdali smo je na CD-u jer više nismo mogli podnijeti tolike e-mail upite i telefonske pozive, telefon nam je zvonio svakih pet minuta", kaže Shogo Kurita. Pred Novu godinu je pjesma ušla na službenu japansku top-ljestvicu na broju 22, iznimno je popularna kao zvuk zvonjave za mobitele, a i karaoke barovi su je brže-bolje uvrstili u svoj repertoar.
Popularnost pjesme prenijela se i na tvrtku, koja sada ima toliko posla da ne stiže ni porušiti sve za što je naručuju. Je li to renesansa korporacijskih himni i shafu-duha? Čini se da jest. Možda je sve to počelo samo kao nostalgija za minulim vremenima odanosti korporacijama, u kojima je Japan bio ekonomski neprikosnoveno jak, ali trend je neosporno uočljiv. U najvećem maloprodajnom lancu Ito Yokada nedavno je 770 novih zaposlenika na javnoj svečanosti zdušno zapjevalo: "Raširi krila, nosi nadu na ramenima, s rukom u ruci radnici Ito Yokade rastegnut će dugu preko cijelog svijeta."
Poduzetni Japanci uočili su trend povratka shafuu, te se već pojavila i tvrtka Mysong, koja onim malim, srednjim i velikim tvrtkama bez himne po narudžbi sklada službenu pjesmu. Vlasnik Masatoshi Aoki ponosi se time što ne radi napamet, već se konzultira s ljudima iz tvrtke i određuje kakva bi im pjesma najbolje odražavala njihov shafu. On ističe da, za razliku od tradicionalnih korporacijskih himni, namijenjenih tome da ih pjevaju zaposlenici, nove pjesme imaju marketinšku svrhu, da pronesu ime tvrtke, opišu njenu uspješnost i privuku potencijalne mušterije.
U Japanu je do pred desetak-petnaest godina bilo kao u socijalizmu, s tom razlikom da nije bilo onog "neka živi ovaj režim, ide plaća a ja ležim", nego se moralo šljakati kao konj, od jutra do sutra pa i još malo. No otkaza i prelazaka iz tvrtke u tvrtku nije bilo, jednom se zaposliš i cijeli život imaš posao, garantirano, a tvrtka se brine za sve tvoje potrebe: društvene, socijalne, zdravstvene, ekonomske... Japansko 'poslijeratno čudo' izgrađeno je na shafu, duhu odanosti tvrtki, koji je usporediv samo s odanošću BBB-ovaca svetom imenu ili Torcidaša biloj boji. Shafu se iskazivao masovnim neiskorištavanjem godišnjih odmora; turizam i putovanja su za penziće, treba šljakati, šljakati, šljakati da tvrtki ide što bolje, a zaposlenici bi se svakog jutra, pristižući na posao (nekoliko minuta ranije, naravno, tko bi zakasnio vršio je sepukku od sramote), uredno postrojavali i složno uglas pjevali službenu himnu tvrtke, pjesmu koja im je bila sve i sva, od budnice do napitnice.
E, ali onda je došla recesija, počela su otpuštanja, posao više nije bio doživotno zagarantiran, i u novoj klimi korporacijske himne više nisu imale smisla ni koliko "Hej Slaveni" nakon '91., pa se taj običaj netragom zagubio. No vjekovnih običaja nije se tako lako riješiti te se u zadnje vrijeme u Zemlji Izlazećeg Sunca opet pjeva u slavu poslodavaca, ali ovoga puta više punkerski nego himnično.
Cijelu stvar je počela mala tvrtka od 16 zaposlenih i 50 honoraraca, specijalizirana za demoliranje zgrada, Nihon Break Kogyo, koja se rukama i nogama bori za svoj dio kolača na japanskom građevinskom tržištu. "Ekonomija nam loše stoji. Svaki put kad mi potencijalnom klijentu damo ponudu i procijenimo troškove, svi naši konkurenti podnesu isti iznos", jada se direktor Shogo Kurita. "Zato smo odlučili imati nešto po čemu ćemo se razlikovati od drugih tvrtki za rušenje - odlučili smo napraviti vlastitu pjesmu."
Jedan od honorarnih šljakera u tvrtki, gitarist-amater imenom Manzo, prije dvije godine skladao je pjesmicu žestokog punk štiha. Snimljen je i video, u kojem zaposlenici ruše zgrade i pjevaju uz gitare, odjeveni u kombinezone i kacige: "Rušit ćemo kuće, rušit ćemo mostove, rušit ćemo zgrade, na istoku, na zapadu, trči, trči, Nihon Break Kogyo." Iskreno govoreći, pjesma prvobitno i nije postigla neki uspjeh, već su u tvrtki skoro i zaboravili da je imaju, a onda se sve stubokom promijenilo.
 Shogo Kurita s CD-om |
Popularnost pjesme prenijela se i na tvrtku, koja sada ima toliko posla da ne stiže ni porušiti sve za što je naručuju. Je li to renesansa korporacijskih himni i shafu-duha? Čini se da jest. Možda je sve to počelo samo kao nostalgija za minulim vremenima odanosti korporacijama, u kojima je Japan bio ekonomski neprikosnoveno jak, ali trend je neosporno uočljiv. U najvećem maloprodajnom lancu Ito Yokada nedavno je 770 novih zaposlenika na javnoj svečanosti zdušno zapjevalo: "Raširi krila, nosi nadu na ramenima, s rukom u ruci radnici Ito Yokade rastegnut će dugu preko cijelog svijeta."
Poduzetni Japanci uočili su trend povratka shafuu, te se već pojavila i tvrtka Mysong, koja onim malim, srednjim i velikim tvrtkama bez himne po narudžbi sklada službenu pjesmu. Vlasnik Masatoshi Aoki ponosi se time što ne radi napamet, već se konzultira s ljudima iz tvrtke i određuje kakva bi im pjesma najbolje odražavala njihov shafu. On ističe da, za razliku od tradicionalnih korporacijskih himni, namijenjenih tome da ih pjevaju zaposlenici, nove pjesme imaju marketinšku svrhu, da pronesu ime tvrtke, opišu njenu uspješnost i privuku potencijalne mušterije.
M.F.