Suze sina razmetnoga

Prisvijetlomu gospodinu

JERU DŽIVA GUNDULIĆA

od vladalaca grada Dubrovnika

dundu svomu

Dživo Frana Gundulića pozdrav i poštovanje.

Običaju dobri oci u imenijeh od ljubljenijeh poroda pojavljivati uspomenu od drazijeh roditelja i tako zamjenitim uzdarjem spodobom harnostim oživljuju onijeh od kojijeh su oni život primili. Zato ja koji Tvoje Gospostvo Plemenito držim, gledam i obslužujem kako oca rođenoga, dičeći se dundom tako vrijednijem i pohvaljenijem u našemu samovlaštitomu gospostvu na kneštvo i na sve najveće časti većekrat dostojno uzvišenu, rađajući se ovi malahan plod od pameti moje na svijet s razlogom imenom ga njegovijem narešujem; i ne to da ufam tamnijem neznanjem svitlos koju bez pristanka od vas primam zamjenito zaplatiti, da u njoj rasvanuti, vaša dostojanstva i držanstvo moje svakomu bjelodano očitovati. Otac vječni, koga milosrdje (u plačna sina od grijeha pokajana pomilovanju) ovdi unutra proslavlja se, da bi nakon duga i čestita života i vas u broju od izabranijeh pomilovo i posinio. Neka naš Dubrovnik kako sada koris prima, slavu stječe i ures nahodi, u mudru svjetu, u temeljitoj pravdi i u pomnjivu nastojanju toliko kriposna, razborita i vrijedna sudca, tako i paka, pred sudcom općenijem i pred Bogom od vojska, u slavi toliko obljubljena sina odvjet nađe, obranu stigne, štit isprosi osobitom vladanju, vlaštitomu gospostvu i čistomu djevstvu, u komu po višnjoj milosti naša sloboda neockvrnjena veće od tisuću godišta uzdržala se i sahranila, što dopusti i unaprijeda svemoguća vlas. U zdravlju Tvoga Gospostva Plemenitoga, komu ja srčano ruke celivam.

U Dubrovniku na 8. džunja 1622.

Plač prvi

SAGRIJEŠENJE

„Vivendo luxuriose dissipavit substatiam.” Luc. cap. 15.

Grozno suzim gork plač sada,

gorko plačem grozne suze,

kê razmetni sin njekada

kajan s grijeha lijevat uze,

jeda i moje grijehe oplaču

suze u suzah, plač u plaču.

Vječnoga Oca Vječna Riječi

kâ si umrlu put uzela

da se od smrti svijet izliječi,

kâ svim bješe život spela,

Riječi, u ljudckoj kâ naravi

pravi čovjek si i Bog pravi,

ti s nebesa pošlji odi

meni Duha prisvetoga

kî od Boga oca ishodi

i od tebe, sina Boga,

da on objavi s moga glasa

za naš nauk što ti kaza.

Blag Jezuse, i ti prosti

čim razmišljam vrh dubina

neishitne tvê mudrosti,

uz istinu kâ taština

ako s moje slabe svijesti

priloži se i namjesti.

Za otvrdnutu svijes prignuti

na skrušenje od pokore

trijebi je od svijeta spomenuti

himbe i varke sve najgore

i da prostit vlas višnja je

vazda spravna tko se kaje:

tako i ljekar sprva od svudi

ištećenu ranu odkrije,

ni ga smuća, ni ga trudi,

što nečisti crv izije:

donijet bo je svâ odluka

dugo zdravlje s kracih muka.

O grešniče, u zlu tvomu

k vječnomu se dobru uteci,

u izgledu viđ' ovomu

sebe istoga, kaj' se i reci

veće božje da je smiljenje,

neg sve ljudcko sagriješenje.

Dan večerom, čovjek svrhom

u životu svom se hvali;

milos Višnji dijeli s vrhom

svijem u njega kî su ufali.

Sviđ' se, vjeruj, ufaj, sluša'

što skrušena stječe duša.

Pod česvinam grm prignuti

gdi u spletenu gaju raste,

a o klisurah strme ljuti

gledaš visjet divje hraste,

ter pod snijegom vrsi bijeli

planinam su posijedjeli,

sin kî dio blaga očina

rasu čim svê blude tiri

sharan stražnik od živina

kijeh želudom gora žiri

na hrek jedan suh se biše

naslonio teško odviše.

Tuj čim skončan u životu

jedva uzdahe podiraše,

mrući od glada žirnom skotu

na jestojci zavidjaše,

nasitit se želeć veće

pićom kâ se prascim meće.

On ko dobar' svacih mnoštvo

na veliku zlu promjeni

i bogatstvo u uboštvo,

i u prikor glas počteni,

kliče ovako vas u smeći

sebe u sebi ne videći:

„Ah, ter ja sam mladac mili,

oni mladac primljen svuda,

od koga se vik ne odili

slas ljuvena i razbluda,

znan, plemenit, bogat, vrijedan,

slavljen, dvoren, služen, gledan!

Ako ja sam oni isti

sad u sebi, jaoh, da gdi je

sviono ruho, grimiz čisti,

plemenito kî me odije?

Gdi su obilne gozbe moje,

i prijatelji i gospoje?

Ah, ja nijesam kî sam bio

ako u meni nije mene;

jaoh, svak me je ostavio

sred pustoši sej kamene;

pače gola i kami oni

studeni me svojom goni.

Mješte piće slatke, uljudne,

mješte dvora pozlaćena,

mješte sluga, u noći i u dne

s kih mi dvorba bi činjena,

mješte uresne svim postelje

gdi pokojah moje želje

jestojska je mâ jedina

nepoznano gorko travje,

prasci družba, dvor planina,

kami tvrdi meko uzglavje,

100

a raskošna, jaoh, pernica

suha zemlja crna lica.

Ćaćka moga dvorne sluge

obilnim se brašnom hrane,

a ja od glada mrem pun tuge

105

sred pustošne ove strane

želeć kô zvir, nu zaludu,

naći brašno u želudu.

Ah, na ovo li bludnos tvoja

dovela me, izdavnice,

110

kâ pod slikom od pokoja

dvorne i blage ljubovnice

na službu me tvû zapisa

dokli iz mene krv isisa!

Ah, nesvijesna, kâ ne gledaš

115

ni razloga ni zakona;

ah, bezočna, kâ spovijedaš

za istinu laž smiona;

kâ sred srca ne imaš svoga

srama od ljudi, straha od Boga!

120

U nečistoj koga želji

ne prigrli i ne primi?

Tvoji su bludni prijatelji

vazda bili, ljeti i zimi,

i tuđini i mještani,

125

s kim te ugađa trg pogani.

Ah, s kijem se nijesi stala?

Tko ti bio nije sred krila?

Tko je taj koga nijes' izdala,

koga nijesi privarila?

130

sveđ nekrepka, sveđ razlika,

tamna, tašta, huda i prika.

Neću mučat zle načine,

kim me bitje iskorijepi;

spovijedaću varke istine,

135

kim me obsjeni i zaslijepi;

ukopaću u ove gore

tvê sramote, mê prikore.

Bješe zlatan pram vrh čela

za razbludu raspustila,

140

svitlos draga i vesela

sjaše iz oči sunca mila,

a capćaše posred lica

združen trator i ružica.

Od koralja usti objavi,

145

a od lira prsi svoje;

govoraše nje gizdavi

podsmijeh: „Daj mi srce tvoje!”

veljaše opet: „Daj ga meni!”

pogled slatki i ljuveni.

150

Nje svi čini bjehu drazi

sred razblude i miline,

neka želi tko ju pazi,

tko ju želi, neka gine:

bijelom rukom snijeg nadhodi,

155

tihijem stupom tančac vodi.

Ah, mâ svijesti zapanjena,

sve ovo scijenjah i saviše:

a ona stara i skorjena

priobrazila sliku biše

160

čim oblipi i namasti

blijede kože suhor tmasti.

A ostriže s mrca vlase

i crvima ize iz usti,

te ih iz groba stavi na se

165

i u rudeše zlate spusti:

plijen od smrti da je svâ dika

i vez slatki ljubovnika.

Pepeo lica pogrešpana,

suha, žuta i pjegava,

170

bi načinit toli znana

hitrom silom od naprava,

da za crno bijelo ukaza

na obrazu bez obraza.

A mažući raskrvavi

175

usti oprhle, pomodrene,

na sramotu od naravi

da ih koralji zarumene;

a ogoli primalitje

da svû zimu skrije u cvitje.

180

Pristavljenih vrhu kosi

trepte od cvitja perivoji;

na ušiju cvijetje nosi,

na prsijeh cvijetje stoji;

cvijetje u rukah, cvijetje svuda

185

i ona u cvijetju zmija huda.

Medna je riječca, srce otrovno,

oči ognjene, prsi od leda;

ljubit kaže, mrzi skrovno,

vijek ne želi, sveđ te gleda;

190

jedno misli, drugo čini:

vara, izdaje, laže i hini.

Ja za ovu samo hajem,

sama je ona moja draga,

samoj njoj se ne pristajem

195

svu noć vrtjet oko praga,

klikujući skladom pjesni

nje ljeposti, mê ljuvezni.

Ona kô me vidi i pozna

u nje mrežu uveznuta,

200

kaže mi se nemilosna

i na moj plam ostinuta;

ja ju gledam bez pristanja,

ona od mene oči uklanja.

Nje mraz oganj moj razgara,

205

nje gnjiv ljubav moju uzmnaža,

žeravom me led satvara,

s omraze mi sve je draža;

slatki mi su nepokoji,

prid očima sveđ mi stoji.

210

Ona bježi, ja ju slidim,

krije se ona, ja joj pišem

kako za njom gasnem, blidim,

venem, sahnem i uzdišem;

ona pismo dere i meće

215

čekajući stvari veće.

Ja opet milos da isprosim,

bit s naprava ljepši žudim:

svilu oblačim, cvijetak nosim,

resim ličce, kose rudim,

220

sveđ uzdahe šljem ognjene,

ne stavlja se ona od mene.

Ja razumjet sebi davam

i ono što je da je neću:

s novijem gizdam i napravam

225

gostim, dvorim, bolju sreću:

šetam, gledam, spijevam milo,

nu je zaludu svako dilo.

Najposlije ruka stupi

na mač britki od pjeneza

230

jeda on probije i razlupi

tvrde oklopi draga uresa

i ja dobitnik š njim izbrani

dođem gdi mâ lijepa brani.

Promjeniva i veseli

235

ona tada sliku svoju;

kaže ino da ne želi

neg ispunit želju moju:

oči u oči mê upira,

blijedi, uzdiše i umira.

240

Ja biljege videć ove,

ne štedim se i ne kratim

u razlike njoj darove

pjenez veći da potratim;

ona o zlatu primljenomu

245

mjeri ufanje srcu momu.

Za na svrhu doć žuđenu,

ja šljem opet s veće zlata

dragi kami u prstenu,

biser za ures bijela vrata:

250

na riječi me ona drži,

obećava, a ne vrši.

Jedan pogled bludno striljen,

sladak podsmijeh, riječca od meda,

željan uzdah, ali usiljen

255

kî mi proda srce od leda

izabrani i velici

mojijeh rana bjehu lici.

Zlato leti utoliko

i iz mojijeh bježi ruka,

260

blijedi lice svekoliko,

skončavam se, i od svijeh muka

i od svijeh šteta život prima

za svu platu vjetra i dima.

Moj ju ognjeni uzdah moli

265

da me u trudu već ne hrani,

mojim se ona trudom boli

i obećava, i opet brani

tako hitro da ti kaže

da si ti kriv što ona laže.

270

U to život u dne, u noći,

skončava mi se i odlaga;

mećem, sipljem sa svom moći

sve što imam zlata i blaga:

mrtav razbor, svijes je slijepa,

275

na zlo srnem kô me cijepa;

ter u način poplavice,

kâ sve nosi što zadere

i oreć se niz litice

valja gore, polja ždere:

280

obori se i proždrije

mê imanje najposlije.

Nu bi šteta mala bila

dobra izvanja izgubiti,

da me nije usilila

285

blago lijepo potrati

unutrnje mê kriposti

bez ozira, bez milosti.

Što ne učinih, što ne skrivih,

u kû zlobu š nje ne upadoh?

290

Tlačih zakon, neprav živih,

tlapih, mamih, grabih, kradoh;

na vrlja se djela spravih,

sram poplesah, Boga ostavih.

Bjeh obličje izgubio

295

i priliku od čovjeka;

od mene se svaki dio

priobrazi s grijeha prijeka;

pače u grijehu obraćena

osta mâ put strašna sjena.

300

Staše u glavi ponosita

vrla oholas u nescijeni,

a u čelu stanovita

zasječena nesvijes meni;

a na obrazu blijedo i mrazno

305

bezočanstvo bezobrazno.

Mećahu oči s navidosti

zglede otrovne, zlobne i krive,

a pjenjaše pun gorkosti

sve čemere jezik žive,

310

a rigahu usta huda

krv smrdeću gnusna bluda.

Uši iđahu pomno i hrlo

oslušujuć hude raspe,

jazovito zjaše grlo

315

da proždorstvo vječno zaspe;

ruke pohitne i skupljene

bjehu, a noge k dobru lijene.

Glava, čelo, oči, uši,

usta, grlo, ruke i noge,

320

i u tijelu i u duši

opak i pun zlobe mnoge,

vas neman se viđah grda

vrh nakazni, vrh svijeh srda.

I ako pričuh u kê doba

325

da se o meni zlo govori,

nenavidos, rijeh, i zloba

sve uzroči ovo i tvori;

ako rodjak kî me kara,

prikleh mu se da se vara.

330

Vrgoh stare prijatelje,

a za novu mû družinu

uzeh onih s iste želje

u bludnosti koji ginu;

vodih za mû stražu ovih,

335

gozbe obilne njim gotovih.

Bez pristanka š njima šetah

ljubljenijeh oko mira;

š njima tražah koga sretah

da oči gdi i ja ne upira

340

i kon toga mnokrat mista

bi mi od sumnje sjen mâ ista.

To li nazbilj tkogod minu,

još da na nju ne pogleda,

uzeh sumnju za krivinu,

345

zgrizoh sebi usne od ijeda;

rijeh: „U kući živ se spraži

bud prijatelj moj najdraži!"

Što ne stvorih, što ne rekoh,

što ne prosuh odasvudi

350

dokli od nje ono stekoh

što mâ bludnos većma žudi

i što ona, huda odviše,

dala od prije mnozijem biše!

Ah, prem ziđe na pržini

355

i vrh morske trči pjene,

tjera vihar po planini,

omekšava tvrde stijene,

malim sudom more prazni,

zmiju grije, lava blazni,

360

kaže robstvo, krije verigu,

ište zdravje u nemoći,

kami u cvitju, cvit na snigu,

snig na suncu, sunce u noći

vjeru i ljubav tko god scijeni

365

u nekrepkoj naći ženi.

Upuštava najposlije

mene i k sebi tamno druži;

ije sa mnom, sa mnom pije,

jakno zmija vrat mi obkruži,

370

ljuta, otrovna i veoma

bludna, bezočna i lakoma.

Ona i trbuh moj Bog s nebi

bjehu, neka bez jezbine

i zaliha pitja u sebi

375

bludnos moja ne ostine;

tim probirah sa svih strana

piće izvrsne, vina izbrana.

U dne, u noći, ljeti i zimi

š njom ustarah zlobe moje,

380

zavežajim nečistimi

u sljepilu svezan stoje

o nje vratih kao pas jedan

prstom kazan i odsvud gledan.

Ah, dosta se jednom samo

385

plešući ozir časti odreći

i zrcalo kô imamo

pred očima vrć za pleći;

neka ne mi, danu druzi

vide kî su naši ruzi.

390

U smrdeću bludu mnogu

rastijahu moji prikori,

živuć kao zvijer u brlogu

kû sad pasem u ovoj gori;

gnusoba me s tamnih dila

395

bješe svega priklopila.

Ah, sram jezik veće veže

da ne kaže unaprijeda

bludni oganj kî požeže

moje bitje sve bez reda,

400

najposlije dokle izgrnu

u pepelu mû čas crnu.

Er kao dah joj sve mê blago

i veće ona vidje u plati

da uboštvo moje nago

405

ne imaše jôj česa dati

i da mi je kosti ižela,

krv ispila, meso izjela,

ter da sam se ogolio

i bez zdravja i bez časti

410

i da veće sunca dio

ne može me š nje dopasti;

pokli pođe duša od zlata,

vrže i ljubav mrtvu iz vrata.

Osta ljubav pri koristi;

415

nu ne poznav još ja toga,

na običajni blud nečisti

idem k raspu bitja moga;

ali ona nemilosna

mene uboga tad ne pozna.

420

Tako jak cvit od uresa

kî nije veće kad uvene

s prva očinka opet splesa

pak izmete nadvor mene,

neka u prahu i u kalu

425

strenu ostavim diku opalu.

Da su od zlata polja i gore,

da sve rijeke zlatom teku,

da je pučina zlatna more,

da vas saj svijet zlatan reku,

430

svim tijem ne bi stoti dio

ženske želje napunio.

Ljepos, razum, ljubav, vira -

sve je pričica i besjeda!

Kakav si ona ne razbira,

435

koliko imaš samo gleda;

zlato iz tebe izet ište,

za vrć pak te na smetlište.

Ja u taštu stratih bludu

čas i pamet i imanje

440

i ne osta mi drugo u trudu,

negli žalos i kajanje

kad promislim cića jada

tko sam bio, tko sam sada.”

Plač drugi

SPOZNANJE

„Et reversus in se.” Luc. 15.

Pokli Božja veličina

u početak svijet satvori,

sred općenijeh najprije tmina

od svjetlosti zrak otvori,

i ostaše razlučene

z bijelijem danom noćne sjene:

tako u tminah svijeta ovoga,

zametena svega u sebi,

kad čovjeka umrloga

vlas pritvara višnja s nebi,

prosvitli ga blago dosti

najprije zrakom svê milosti.

Netom ovi zrak udari

u stražnika žirnijeh stada,

vidje i pozna sve privari

kê mu uzrok bijehu od jada,

i da stâše za satrti

svoj zli život gorom smrti.

Tim pokliče: „Tko me ovako

ukopa u skut pustijeh gora,

da želeći dobro svako,

od glada umrem pun prikora,

čekajući mješte groba

da me proždre zvjerska utroba?

Zasve er bi pravda bila

tko god žive kao zvjerenje

da i mrtav na sto dila

od zvjerenja razdrpljen je,

ako i zvijeri ne bi strane

s piće utekli svim pogane.

Ah, ljepoto draga očima

kâ za zlatom smagneš toli,

evo plate kâ se prima

slideć ures tvoj oholi,

da i zvijeri bježe prike,

ljudcko srce, s tvê prilike.

Ti si oblak kî zastupa

vidjenje nam od nebesi;

gine tko tvim putom stupa,

zapletena toli jesi;

nevjernos je tvâ istina,

družba ispraznos i taština.

Djevojčice prigizdave

cvijet čistoće svoje mile

pod raskošam tvê naprave

nepomno su otrunile;

ti najdraže prijatelje

s tvê otrovne svađaš želje.

Ti postelje ženitbene

priljubostvom mnokrat ckvrniš,

ti svitlosti proslavljene

ime tlačiš, zraku crniš,

ti privraćaš bludim tvima

ljubovnika u hotima.

Ti nevješte mladce vodiš

mrtvijem pramom zavezane,

pogledom ih ti gospodiš

i u srcu stvaraš rane,

ti ih vodiš na zla svaka:

oni hudi, ti si opaka.

Prikiduješ ti zavjete

ljudem Bogu posvećenim

čiste želje, misli svete

da potamne bludnom sjenim

i da plijen je tvoga obraza

što se višnijem jur prikaza.

Turske sablje na pravednih

ti obraćaš jedovito;

mjere od suda najvrijednih

rukah kriviš ti očito,

samosilna svud se čuješ,

istijem kraljim ti kraljuješ.

Gradovi su glasoviti

u pepelu s tvojih plama,

ti vas ures njih čestiti

splesa i posu travom sama;

ti si uzrok vječnijeh šteta,

a u sebi što si opeta?

Jedno ufanje ko sveđ bježi;

zlo u slici prazna dobra;

plam kî spraža, a ne vriježi,

noć kû za dan slijepac obra,

vjetric huđe kî razgara,

obećanje koje vara;

jedan stabar kî neplodan

samo u sjen se šira i stere,

slados gorka, ijed ugodan,

glas bez riječi, riječ bez vjere;

hip u viku svijeh godišta,

vjetar, magla, sjen, dim, ništa.

Meni se je dogodilo

kao djetecu koji hrli

gdi plam svijeće ckili milo,

najposlije kî ga oprli,

kao ljepiru koji udara

oko ognja kî ga zgara.

Jur za zrakom umrlime

od liposti kâ svim udi

slideći ga sve mê vrime

u ljuvenoj u požudi,

100

mlados kopnje, život ginu:

ah, sad poznam mû krivinu!

Ah, spoznanje pričestito!

unutrnja s tebe zraka

razvedrena vidi očito

105

pravo dobro bez oblaka,

gdi je spasenje, gdje su moji

slaci i drazi svim pokoji.

Jaoh, vez kî me smrtno veže

ja ne poznah sred krivine:

110

tako i more ne uteže

tko mu nori u dubine;

nu na vrhu pak kada je,

trud mu i malo vode daje.

Kose kê zvah zlatom prije

115

jaoh, zabliješten š njih nablizu,

poznam da su ljute zmije,

kê sad srce moje grizu;

a s pogledim svitle oči

munja iz koje trijes iskoči.

120

Ono lice, gdi mi siva

u ružicah zora bila

sad je drača bodežljiva

i mâ vječna noć nemila,

a usti kê mnijah da med hrane

125

čemerom su otrovane.

Zraci kijem se život diči

zovući ih zvijezde svoje

himbeni su provodiči

bili od tamne smrti moje,

130

a podsmijesi vedri i slaci

puni grada crni oblaci.

Ah, i ostavih mjesto rodno

probijući strane i luge,

i ištući što je ugodno

135

nađoh jade, brige i tuge,

i u doba toj smeteno

ostah kao drijevo odsječeno.

Eto život moj svjedoči,

kakav svit je i što daje:

140

kad se smije, plač uzroči,

a kad blazni, tad izdaje;

u uresnu lijepu sudu

zdrži nalip i smrt hudu.

Celovom te slacijem truje,

145

grleći te smrtno ubija;

u hvalah te istijeh psuje,

a u krepčinah svijeh privija;

razlik obraz stavlja na se

kao zvijer kâ se vjetrom pase.

150

Tiho s hitrim zasjedami

tjera iz srca svih bojazni

i unjeguje sprva i mami

pod prilikom od prijazni,

paka silnik pleše i meće

155

tko se uzda u nj najveće.

Tako i more u tišini

s kraja pomorca u plav zove,

a kad ga ima u pučini,

skoči i uzavri na valove,

160

i u potopu ki na nj ori,

prije smrti grob mu otvori.

Ah, sad imam pamet hitru,

sve je što svijet gleda i dvori

na ognju vosak, dim na vitru,

165

snijeg na suncu, san o zori,

trenutje oka, strila iz luka

kijem potegne snažna ruka.

Ah, nije život ljudcki drugo

neg smućeno jedno more,

170

neg plav jedna, kû udugo

biju vali kako gore

i sred ovijeh netom tmina

čoek se rodi, mrijet počina.

Bježi kud znaš, što hoć' čini,

175

zapad i istok vas obhodi

i beskrajnoj po pučini

svijet kružeći Indije brodi,

krij se u jame gorskijeh hridi -

smrt svuda te slidom slidi.

180

I nije stvari koja može

ubjegnuti togaj suda;

u pokoju sred raskoše

stoj bez misli i bez truda;

bran' se oružjem, zlato trati,

185

nećeš joj se odrvati.

Smrt ne gleda ničije lice;

jednako se od nje tlače

siromaške kućarice

i kraljevske tej polače;

190

ona upored meće i valja

stara i mlada, roba i kralja.

Vedre krune, teška rala

jednom kosom ona slama;

ljepos, blago, snaga i hvala,

195

sve je prid njom na ognju slama;

gluha i slijepa bez ozira,

kud prohodi, sve satira.

Zgrade ohole kê visješe

njekada se do nebesa

200

sad rvane po tleh leže,

gnusnim stupom stado ih splesa,

a od unuk se carskijeh hrane

kosti gore neukopane.

Slavne gospođe i kraljice

205

kih liposti još se hvale,

zlatne kose, drago lice,

ljuven pogled kê su imale,

ah, viđ što su u ovo doba:

malo praha udno groba.

210

Gdi su mlaci prigizdavi,

plemeniti i bogati

kî cijenjahu njegda u slavi

pored suncem uvik sjati?

Ah, što je od njih sad ostalo

215

negli u zemlji zemlje malo?

Gdi junaci koji snagom

lave rvaše i medvjede?

Gdi razumni s riječi blagom

kî daždijahu med s besjede,

220

gospodeći srca umrla?

Smrt u pepeo sve je strla.

Gdi oni kî se od svih ljudi

dobitnici oglasiše?

Gdi li uzmnožni kih požudi

225

krug malahan vas svit biše

i ostali nebrojeni?

Svi u laktu zemlje zbijeni.

Gdi su istočna carstva stara?

Gdi gospodstvo od Rimljana?

230

Svi pod plugom kijem svit hara

od bremena su uzorana;

jes tko njegda svijetom vlada,

a ne zna mu se ime sada!

Mru kraljevstva, mru gradovi

235

i njih plemstvo trava krije;

a er je umrli život ovi,

čoek u srcu miran nije,

a svaki dan vidi očito

da nije ništor vjekovito.

240

Brijeme hara stanac kami

i žestoko gvozdje izjeda,

a hoćemo mi da nami

kî smo od zemlje svrhe ne da?

A ako život naš je zgledan,

245

vas nije drugo neg hip jedan.

Što je bilo, prošlo je veće,

što ima biti, nije još toga,

a što je sada, za čas neće

od prošastja ostat svoga:

250

na hipu se brijeme vrti,

jedan hip je sve do smrti.

Ah, da u što možeš rijeti

da se uzdaš veće odi?

Jeda u brijeme? Brijeme leti

255

i u dohodu svom prohodi;

zgledaj gdi si; sviđ se tko si,

ufaj, kaj se, moli, prosi!

Tko se rodi svak umrije,

i bi, kao ti, prije tebe;

260

da, kao njemu, i tebi je

mrtvu biti od potrebe,

da za tobom rode opeta

novi narod, nova ljeta.

Ali svakčas gdje gledamo

265

mrijeti i djecu u povoju,

ah, jaoh, zašto ne imamo

više glave sveđ smrt svoju,

kâ čas po čas zgodu pazi

da te ubije i porazi?

270

Nu smrt ovo nije što čini

da sve umrle narav stiže,

smrt je ono što istini

vječni od raja život diže:

kratak uzdah smrt je od svita;

275

smrt je od duše vjekovita.

Ah, jednaka smrt je svima,

ah, i svak zna da umrijeće,

ali s mukam jednacima

doć svakomu smrt, jaoh, neće:

280

dobri će i zli mrijet jednako,

nu u raj dobri, zli će u pakô.

Dobri će u raj puni uresa,

gdi u vedrini bez oblaka

sja vrh sunca i nebesa

285

jedna svjetlos u tri zraka,

pod pristoljem gdi višnjime

stoji udes, sreća i vrime.

Gdi u ljubljenom svomu Bogu

duša slavom opojena

290

dobro izvrsno, rados mnogu

sasma uživa sveđ blažena

pokoj vječni, lipos pravu,

mir, dobrotu, znanje i slavu.

Zli će pasti u ponore

295

dno pakljenih crnih jama,

da tu u vijeke vijeka gore

sred žestocih strašnih plama,

osuđeni u tamnosti

bez ufanja, bez milosti.

300

Gdi zmije otrovne, zmaji gorući,

zle nakazni, srde vrle

huđe jade, nemir ljući

daju kletim kî se prle,

gdi ore potop teških sila

305

daždi od ognja, gradi od strila;

gdi je vaj smrtni kî sveđ kolje,

gorci plači, trudi živi,

tuge, pečali i nevolje,

srdžbe, omraze, smeće i gnjivi,

310

škripnja od zuba, kršnja od ruka,

vječna žalos, vječna muka.

Ah, mâ dušo, trepti i čezni

misleć kako život straja;

muka je vječna, nje boljezni

315

bez svrhe su i bez kraja,

a u paklu nije ufanja,

neg skončanje bez skončanja.

Lijepa dušo, kâ u nas shodiš

neumrla, čista i bijela,

320

ti od života dan izvodiš,

vječna svjetlos tvâ vesela

neba je zraka svijeta dika,

plod višnjega sunca i slika.

Anđeoska je tebe straža

325

u životu ogradila,

Božja pomnja ti najdraža

i slatka si kćerca mila:

on neumrli da te spase,

umrlu odjeću uze na se.

330

Ah, da li se ne sramuješ

plemstvo i svitlos tvû veliku

pocrniti čim stanuješ

zbijena u grijehu tamnu i priku?

Ne, ne, ukaži sveta odluka,

335

da si djelo Božjih ruka."

Plač treti

SKRUŠENJE

„Pater, peccavi, jam non sum dignus.” Luc. cap. 15.

Da ozeleni i procvjeta

prut usušen, da šibika

u zmiju se pruži opeta

i privrati svakolika,

i da Lotu starom žena

stup se učini od kamena -

od višnje su vlasti zgori

djela čudna i zamerna;

nu od ništa tko sve stvori

s primogućstva neizmerna

kao htje može promjeniti

sliku stvoru svom na sviti.

Ali obrnut i svrnuti

ljudcku pamet, u slobodi

kâ se odlukom svojom puti,

čuda ostala sva nadhodi;

jer ako se volja oprijeće,

višnja vlas ju silit neće.

Nu da pustoš hridna i strma,

puna zvijeri, zmija i zmaja,

kupjena i drača oko grma

koj se plete sa svih kraja

još perivoj bude ugodan

rajskim, drazim voćem plodan,

tere jedan ki pun zloba

bitje rasu i iskorijepi

i sred tmina i gnusoba

usmrdje se i oslijepi,

da progleda, da se skruši,

nov u srcu, čis u duši;

i tko srnu bezakono

u nepravdah sva godišta,

tere bludno i smiono

živuć s grijeha pade u ništa,

da s milosti zgora dane

pristvori se i ustane,

promjena je ova odviše

vrh svijeh čuda čudna u sebi

i nije stvari slavom više

ni na zemlji, ni na nebi;

božje ruke svemoguće

djelo najviše i najvruće.

Kad potisne u nevolju

grijeh čovjeka i porazi,

gane Višnji blagi volju,

i satrena čim ga pazi,

pun milosti, pun ljubavi

srce i novi duh mu stavi.

Čovjek tada ki bi prija

suh prut, s dobrijeh djela zene

i pokorom jakno zmija

svlači stare sve promjene,

a obslužujuć dobra djela

ptica izlijeta iz pepela.

Ter jakno orô bistri upira

od ufanja vid s kriposti

u sunce ono kô prostira

zrak mu od pravde i od milosti

i poničuć novim veće

starijeh želja perje meće:

tako grešnik sred planine

u pustinji divjijeh gora

u nevoljah dočim gine,

milos višnju ganu zgora,

tim odluku novu zače

da se od grijeha boli i plače.

Od grijeha se plače i boli,

boli, ali ne pristaje

željet boles tešku toli,

teža i veća vele da je

od bolesti i od svih muka

s kih se u paklu ciči i huka.

Plače, ali plačom žudi

nadić sitne zvijezde očima,

proz kih lijevat odasvudi

rijeke od suza dotle ima

dokle u gorku vodu onu

svoje zloće sve potonu.

Tim boleć se i plačući

k zemlji obrazom nica pade

i kroz uzdah najgorući

da ukaže skrovne jade

jedva iz srca najposlije

jedno tužno „vaj!” podrije.

Zatijem se opet omramori

studeniji mraza i leda:

hoće da riječ izgovori,

žalos brani, boles ne dâ;

nu napokon glas uteče

i on uzdišuć s plačom reče:

„Ćaćko!” i da veće izusti

svoj grijeh, streptje i iščeznu,

riječ mu umrije posred usti,

a u suzah vas ogreznu;

tim s bolesti teške umuknu

kako da mu srce puknu.

Pak donjegdi jur zatime

obilnije daždeć suze

s uzdasima žalosnime

besjedu istu glasit uze:

100

„Ćaćko! zgriješih”; ali opeta

plač i udah riječ mu smeta.

Tim bi rekao od njih svaki

da se tjera i prigoni

da on izreče grijeh opaki,

105

ter sad ovi, sada oni

prvi u tomu čim bit želi,

s usta i s oči se i ne dijeli.

Po nebesijeh tako oblake

u neskladnoj suprotivi

110

tjera i zgoni s vlasti jake

mrazni sjever, jug daždivi

i dobitnik neka ostane

svaki čuva svoje strane.

Nu po licu čim plač pisa

115

što uzdah reče pun poraza,

riječ između plača uzdisa

i između uzdah' plačuć kaza

sve što bješe rijet spravio

tužan uzdah, plač nemio.

120

Jur na sjeni sred pustinje

hridna zabit kê posila

noć priloži mrake sinje

kijem svijet bješe priklopila

povjetarce povrh stina

125

smrznivaše vlažna tmina.

Žirno stado u snu dugu

ostalo se bješe od paše,

ptica u dubu, zvijer u lugu

u pokoju sve mučaše,

130

a sam grešnik ne umuče

s misli u trudu kê ga muče.

Zapovrnu on plakati

vapijuć: „Čemu, jaoh, nebesa

više mene vidim sjati

135

sred vječnoga vedra uresa,

gdi obrah zemlju i tamnosti,

a pogrdih njih svitlosti?

Čemu li je er mi opeta

zemlja kaza sred livada

140

da što jutrom zene i cvjeta

večer vene i opada,

ne promislih ako time

da je minuća ljepos svime?

Ah, što vidjeh sinje more,

145

gdi smućeno vri na čase,

ter počinut vik ne more,

ako ne htjeh mislit na se,

jaoh, da tako sred pučine

svijeta ovoga nije krepčine?

150

Što li gledah brza krila

gdje put neba ptice steru,

ako misô nije mislila

da vrh zemlje u istu mjeru

k Bogu imam moje uvike

155

pute obratit svekolike?

Noći slijepa, gluha noći,

gluhu i slijepu slična meni,

ah, da mi je ufat moći

da smrknute tvoje sjeni

160

neće izagnat zora bijela,

meni plačna, svijem vesela!

A to er se, jaoh, bolesti

grijeha moga ne podoba

da mi svijetli dan izljesti

165

bude u nijedno viku doba;

i toli mi ikad svane

da i dan kao noć crn mi ostane.

Platna tvoja čim vezijahu

neumrlim zracim zvizde,

170

rekbi da mi govorahu:

„„Ah, nut gleda' naše gizde,

ah, nut kao smo lijepe i drage,

koli jasne, toli blage!

Danu misli slugam nami

175

ako otac tvoj darova

s uresnijem svitlim plami

naša jasna lica ova,

koju slavu sred nebesi

spravlja tebi ki sin jesi?””

180

Tako i lipos, zvizda umrla,

svijetla lica, zlatna prama,

bivši u oči moje uprla

zrak bjeguća svoga plama,

veljaše mi: „„Tvoja želja

185

misli u stvoru stvoritelja;

reci srcu: lijepo ako je

ovo umrlo vidjet tebi,

ljepša duša koliko je

neumrla kâ je u sebi,

190

a još vele ljepši gori

Višnji koji dušu stvori.

Er ako ljepos kâ se pazi

lijepe duše prilika je,

duša na koj slika izlazi

195

božja kakva scijeniš da je?

kakav li opet Bog od vika

ki je bez slike sebi slika?

Lipa je ljepos koja očima

sliku od lijepe duše kaže;

200

ljepša duša koja ima

sliku božju, dare draže;

a najljepši Bog je paka

u kom, po kom, s kim su svaka.””

I nesvijestan ja sam mogô

205

Boga ostavit pri taštini

ki je dobro pravo i mnogo,

put i život moj jedini,

put po komu tko se puti

nikad neće poginuti.

210

Život u ki tko vjeruje

još da umre, žive uvike,

pače u smrti život čuje

slave izvrsne i velike,

gdi on dobar daje dobro

215

dobrijem kîh je za se obrô.

Ah, jaoh, plačne oči moje,

gdi su od groznijeh suza mora?

Plač'te, plač'te sve dni svoje,

plač'te, plač'te bez umora;

220

ah, i da se grijeh moj skrati,

život se u plač vas obrati.

Nu kad ja sam tvrđi od stijene,

ter ne plačem zadovoljno,

daj proplači ti, kamene,

225

bitje moje prinevoljno;

što ne ćutim ja ti ćuti:

ja od kamena, ti od puti!

Svijetlo sunce zlatnijem zrakom

druzijem goram vrhe resi;

230

sveđ se meni pod oblakom

skrivaj lice od nebesi:

neka u ovakoj crnoj noći

ne budem se nazret moći.

Nu ako inim u tamnosti

235

noć me i puste kriju gore,

gora i noć s kom kriposti

mene meni skriti more?

Sve zaman je: treptim, blidim,

ako u sebi sebe vidim.

240

Tko sam? Čovjek? Ah, jaoh, kako?

Nijesam, nijesam neg crv jedan

kroz življenje moje opako

splesan i odsvud za rug gledan

i mâ tašta slava i hvala

245

u prikoru sva je ostala.

I ja ki sam ništa u sebi

ja smio sam, ah, jaoh, Bože,

neizmernu zgriješit tebi,

znajuć da vlas tvâ sve može,

250

ne držeći u spomeni,

kê milosti poda meni?

I još živem? Još me zdrži

zemlja? Još mi sunce i siva?

Treskovima nebo prži

255

dubja kâ mu nijesu kriva,

a u krivinah tko se ustara

ne poraža i ne izgara.

Ah, mâ dušo, tužna odveće!

Iz cijeć grijeha tolikoga

260

kâ bit žalos mala neće?

Uvrijedila ti si Boga

kroz milos te ki veliku

stvori od ništa na svû sliku.

Dar bi njegov mâ sloboda:

265

pravdu i milos u me stavi;

gospostvo mi vječno poda

vrh stvorenja svoga u slavi,

er htje da sam čovjek vlada

od istoka do zapada.

270

Svojom vječnom zapovjedi

da me vriježi nebu reče,

a zvijezdami svijem naredi

da mi svaka blaga isteče,

čini oganj da me zgriva,

275

a povjetarce oživljiva.

Dâ red vodi da me očisti,

da me uzdrži zemlji opeta

i kamenje tvrdo umisti

da me brani od zlijeh šteta,

280

rude umnoži srebra i zlata

da me smiri tijem bogata.

Za piću mi voće uzgoji,

a za lijeke bilje usplodi;

na mû službu htje da stoji

285

sve što leti, plove i hodi;

dâ mi život, bitje, stanje,

pamet, mudros, svijes i znanje.

Razborom me još nadari

dobro od zla da razdijelim;

290

dâ mi razlog da one stvari

kê znam dobre samo želim;

zlo i dobro ter čim vidim,

od zla utječem, dobro slidim.

Za me cvijetjem razlicime

295

prolitje se mlado kruni;

za me rodno ljetnje vrime

zlatnim klasjem njive puni,

za me zrela jesen paka

kiti o dubju voća svaka.

300

Za me plamen iz kremena,

drvo iz gore vadi zima,

za me plodna dar sjemena

stara mati u skut prima,

za me ribe plovom hode

305

i od mora i od vode.

Za me ptica gnijezdo zbira,

med za mene pčela kupi,

za me ovčica run prostira,

vô pod jaram za me stupi,

310

meni vrani konji jezde,

siva sunce, mjesec, zvijezde.

Tim još kad bi moglo biti

da se u vijeke ne umira

i da pakô strahoviti

315

nije od muke i od nemira;

moj se život boljet obrô,

er uvrijedih vječno dobro.

Skot nesvijeni u vrlini

ki u gorskoj stoji dubravi

320

spozna ko mu dobro čini

i haran mu je po naravi,

a ja biću s grijeha zloga

dobročinca zlotvor moga?

Sam ja biću vrh svih zviri

325

tvrda srca, prijeke ćudi

s neharnosti koju tiri

moj u zlobah život hudi,

zli odmetnik sve dni svoje

stvoritelja duše moje?

330

Ah, eto se učinilo

gorko more mê skrušenje,

vas moj život sveđ nemilo

od bolesti valom bijen je,

a splijevaju u nj se u vike

335

mojijeh groznijeh suza rike.

Pače kako vode u more

sa svijeh kraja opće uljesti,

tako odsvuda sve najgore

bolesti u mê, jaoh, bolesti!

340

Tim s čemerna skupa ujedno

poprav ja sam more jedno.

Ako se ini puni jada

bole s dobra izgubljena,

jaoh, i ja se bolim sada,

345

i čini mi mrijet spomena;

er izgubih sve mê drago

zdravje, imanje, dobro i blago.

Ako je druzijem žao veoma

ostaviti rodno misto

350

iz ćaćkova bježeć doma,

ja se bolim za to isto,

ne imajući nigdjer stana,

satren tukač pustijeh strana.

Ako u tešku su ini vaju,

355

er su ih duzi priklopili,

meni misli boles daju,

er zaplatit dobrijem dili

stotijem dijelom, jaoh, ne mogu

teške duge, zlobu mnogu.

360

Ako u puti, čijem boluju,

druzi stoje bez pokoja,

koju boles, jaoh, ja čuju,

gdi je nemoćna duša moja,

ter grijeh s mačom prijeti od smrti

365

za posjeć me i satrti.

Ako inijem psovka ohola

u nemiru život znobi

cijepa srce mê napola

oštra boles, er u zlobi

370

padoh taman u životu

u prikornu zlu sramotu.

Ako druzi žalos ćute

osuđeni na smrt hudu,

bolesti su prijeke i ljute

375

žestočije meni u trudu,

gdje ne samo na smrt tako,

da osuđuje grijeh me u pakô.

I zasve to moći nije,

čijem se boli srce i kaje,

380

da količak bi grijeh prije

sada žalos tolika je;

ali ufam da je u Boga

milos veća grijeha moga.

Milosrdje je božje veće

385

neg sve hude mê krivine,

zašto Višnji dobri neće

kajan grešnik da pogine;

tijem što čekam tužan odi?

Dušo moja, k njemu hodi!

390

On je otac od sirota,

od ubozijeh utočište,

milosrdje i dobrota

kû nahodi tkogod ište:

drum, istina, život, vrata,

395

moje ufanje, tvoja plata.

Ah, još da sam tvrđi od stijene

i smrznutiji, jaoh, od leda,

suze ronim vrhu mene,

milosno me sunce gleda;

400

voda kami tvrd probije,

led se topi sunce gdi je.

Dosta, dosta bi svijet dvoren

s običaji svim nečasne;

na stvari sam svjetlje stvoren

405

neg su od zemlje ove tmasne;

zvijerma zemlja, nebo gori

vječni stan se moj govori.

Za želud li, ah, jaoh, meni!

ljuti, gorki i nemili,

410

ostaviću pir blaženi,

nerazdijeljen gdi se dili

kruh prisveti od anđela,

pića od putnik' svijem vesela?

Zarosite, o nebesa,

415

milos vrhu srca moga

i vi oblaci puni uresa

jur daždite pravednoga,

zemlja otvor' se i veselja

puna plodi Spasitelja.

420

Eto ustajem iz gnusobe

sad, sad poću k ćaćku momu,

suzam peruć tamne zlobe

u životu nečistomu;

i po zemlji prostrt paka

425

rijeću, i molba biće ovaka:

„„Oče vječni, ne umijem rijeti,

paček jezik moj je svezan,

kroz grijeh hudi i prokleti,

koju ćutim ja boljezan:

430

zgriješih tužan protiv nebi

i mom ocu zgriješih tebi.

Zgriješih, zgriješih teško odveće

prid tvojijem, ćaćko, obrazom

i stoga sam, jaoh, sred smeće

435

pribjen ljutim sad porazom;

nu je milos tvâ velika

vrh skrušena pokornika.

Ćaćko dragi, ćaćko mili,

ja se vraćam k tebi opeta,

440

zasve da me ti odili,

i ja otidoh s tašta svjeta:

jaoh, sin tvoj sam, ah, spomeni,

da ti život poda meni.””

Ah, jaoh, treptim vas u trudu,

445

razmišljajuć riječi ove,

da ako t' ocem ja zvat budu,

tvoj glas mene ne uzove

zlobnim raspom svojih dara

čim me u srdžbi tako uskara:

450

„„Ti li, izrode, ime od sina

dostojan si nosit moga?

Gdje izlazi noćna tmina

iz obraza sunčanoga?

Bijeli golub sred kih strana

455

roditelj je crna vrana?

Ja sam dobar i pravedan,

ti hud i opak u životu;

vrh naredbe ja naredan

resim sobom svu lipotu;

460

ti od smeće smeten gore,

tobom crniš tvê prikore.

Od čistoće ja vir živi,

ti od gnusobe mrtvo blato;

svijetu i Bogu ti sakrivi,

465

ja prav sudac biću na to;

razum, mudros, znanje u meni,

slijepa nesvijes tebe obsjeni.””

Ja se bojim da ovako

ne uzvapiješ ti na mene,

470

nu ako s' otac moj svakako

pun milosti neizrečene

ko te imenom zvati neću?

„„Ah, jaoh, ćaćko!”” rijeću, rijeću.

Nu što velim? Ne dostojim,

475

ne, jaoh, sin se tvoj nazvati,

ah, daj među slugam tvojim

ufam li se mjesto imati?

Bit najmanji mâ je slava

od tvojijeh svijeh pristava.

480

Bježeć razlog, slidić volju,

njegda bogat, njegda služen,

sad sam upav u nevolju

i potišten i porušen

sahnem, ginem, mrem od glada,

485

ubog, tužan, gô, pun jada.

Ah, kad smislim ki čestiti

vođah život ja kon tebe,

spomena me čini mriti,

jaoh, ishodim izvan sebe;

490

neg mi ufanje krepko ostaje

da ti praštaš tko se kaje.

Eto, eto, slatki oče,

ja se kajem od svijeh zloba;

grozne suze toj svjedoče

495

kê u svako lijevam doba,

a ovi uzdasi odkrivaju

u komu sam tešku vaju.

Ubogar sam, ah, jaoh, oni

ja ubogar ki da gane

500

svijeh na milos ne zakloni,

neg odkrije skrovne rane;

viđ mê rane nebrojene,

i imaj milos vrhu mene!

Umoli se, ćaćko, umoli

505

sinku tvomu u žalosti

ki ti prostrt po tleh doli

grleć noge vapije: „„Prosti,

smiluj mi se po mnogomu

milosrdju, ćaćko, tvomu!””

510

Sam spovijedam i ne tajim

velici su grijesi moji,

s izpraznijem pošetajim

pred očima grijeh mi stoji

i nečista i nemila

515

sva ostala huda dila.

Pomiluj me, ćaćko mili;

nijesi, nijesi tvrda stijena

da od grešnika koji cvili,

pokajana i skrušena,

520

jaoh, molitvu nećeš čuti

i od srca glas ganuti.

Sladak ti si, i toj pozna

svaka duša k tebi idući,

ako jedna suza grozna,

525

ako jedan uzdah vrući

probije nebo i izdvori

milosrdje tvoje gori.

Ah, besjedom riječ smetena

ne može izrijet što bi htjela,

530

nu ti misao nije skrovena,

kâ se u srcu mom začela,

jaoh, i boles, koja uze

za glas uzdah, za riječ suze”!

Skrušen grešnik reče ovako

535

i ne ckneći k ocu odleti;

nu ištom na put dobar tako

krenu stupaj od pameti,

a otac ga blagi srete

pun dobrote vječne, svete.

540

Primi od sina ponižena

molbu i celov dâ mu tada

i sred dvora razvedrena

gdje vijek sunce ne zapada

povede ga rukom svojom

545

da rasladi trud pokojom.

Tuj čim svijetle prve odjeće

od čistoće na nj postavi,

i prsten mu poda veće

za zlamenje od ljubavi;

550

u veselju i u radosti

hvali božje svak milosti.